hrvatski

Hrvatska prema Dalmaciji u latinskim epigrafskim izvorima ranoga srednjeg vijeka

Još od kasne antike latinski jezik poprima sve više osobina romanskoga govornog jezika s lokalnim diferencijacijama u izgovoru i leksiku. Latinska pismenost koja je bila gotovo potpuno nestala na području hrvatske vlasti, oživljena je djelovanjem franačkih i bizantskih kršćanskih misionara te početcima crkvene organizacije. U izlaganju su dani prikazi i usporedbe primjerȃ latinskoga jezičnog razvoja, sadržanih u epigrafskome materijalu koji potječe iz razdoblja od IX. do XI. stoljeća i to iz gradova bizantske Dalmacije, ponajviše Zadra i Splita, te okolnoga hrvatskog prostora pod upravom hrvatskih narodnih vladara. Dalmatinski srednjovjekovni latinitet razvija se i koristi u komunama u kojima puk govori ranim oblikom dalmatoromanskoga jezika. U specifičnoj situaciji nepostojanja prostornog kontinuuma hrvatski epigrafski korpus ipak pokazuje određene sličnosti s istovremenim materijalom iz desetak dalmatinskih gradova, odvojenih područjima slavenskog govora. Djelomičan dalmatinski kontekst natpisa s hrvatskog teritorija ide u prilog govornim jezičnim inovacijama, koje su ujedno i pokazateljima povijesnih i društvenih procesa, među kojima i migracijȃ i komunikacije stanovništva gradova i zaleđa.

Hrvatska, Dalmacija, epigrafski izvori, rani srednji vijek

nije evidentirano