hrvatski

Ἅιρεσις kao društveni fenomen: analiza antičkog termina hereza u kontekstu suvremenih socioloških studija

U središtu je članka termin hereza u antičkom svijetu i način na koji je promijenio svoje značenje iz neutralnog u negativno. Koristeći se interpretacijskim ključem suvremenih socioloških studija, analiziraju se kontekst i uzroci koji su doveli do te promjene. Suprotno tezama brojnih autora koji izvore kršćanskog koncepta hereze vide u tekstovima iz sredine 2. stoljeća i prevladavajućem okružju institucionalizacije Crkve, ovaj članak nastoji ukazati na ranije izvore tog koncepta. Prije svega, novozavjetni tekstovi (poput Pavlove Poslanice Galaćanima i Druge Petrove poslanice) ukazuju na postojanje retoričkog diskursa koji sadrži izvore kršćanskog kocepta hereze. Nadalje, pod utjecajem radova Johna M. Royaltyja i Tonyja Millera, ti se izvori ne detektiraju jedino i isključivo u novozavjetnim dokumentima već i u ranijim židovskim tekstovima iz 2. stoljeća pr. Kr. U članku se posebno ističu Svici s Crnog mora, otkriveni sredinom prošlog stoljeća. Temeljna teza članka može se definirati na sljedeći način: iako se prije 2. stoljeća u izvorima ne pojavljuje u potpunosti razvijen hereziološki diskurs, pažljiva analiza tih izvora ukazuje na postojanje retoričke i društvene dinamike koja stoji u pozadini kršćanskog koncepta hereze.

rano kršćanstvo, hereza, pravovjerje, sociologija devijantnosti, etimologija

nije evidentirano