hrvatski

Sindrom ustezanja od anksiolitika

Potrošnja anksiolitika svake godine raste za 2, 1 % u Hrvatskoj što ih čini najkorištenijim lijekovima djelovanja na središnji živčani sustav. Prema europskim podacima 2, 2 % odraslih osoba zloupotrebljava anksiolitike, a u Americi je prevalencija zloupotrebe anksiolitika jednaka zloupotrebi kokaina. Porastom prevalencije anksioznih poremećaja i insomnije od početka pandemije od COVIDA-19, udvostručilo se propisivanje anksiolitika u tom razdoblju. Također, na europskom ilegalnom tržištu od 2014. dominiraju novi benzodiazepini poput etizolama i flualprazolama koji su korisnicima dostupni bez liječničkog recepta. Stoga, u budućnosti možemo očekivati još više pacijenata sa sindromom ustezanja od anksiolitika. U kliničkoj slici sindroma ustezanja od anksiolitika brojni su psihički i fizički simptomi, a najteži su delirij, hipertermija, generalizirani epileptički napadaj, katatonija. Dijagnozu sindroma ustezanja od anksiolitika nije lako postaviti, a najteže je ovaj sindrom razlikovati od anksioznog poremećaja. Od velike pomoći su anamnestički podaci početka simptoma i postojanje simptoma kao što su hipersenzibilitet, tinitus, osjećaj 'električnih šokova', tremor, mioklonizmi. Najteža posljedica ovog sindroma je postapstinencijski sindrom koji nastaje u 10-15 % kroničnih ovisnika o benzodiazepinima koji su uzimali lijekove više od 20 godina, a obilježen je anksioznošću, insomnijom, depresijom, probavnim tegobama, hipersenzibilitetom, poremećajima pamćenja. Temelj liječenja sindroma ustezanja od anksiolitika je postepeno ukidanje lijeka, upotreba anksiolitika dugog poluvijeka raspadanja, kognitivno - bihevioralna terapija (KBT), psihoedukacija i balneoterapija kroz više tjedana. Terapija za konkomitantne poremećaje spavanja su lijekovi koji djeluju na histaminske i muskarinske receptore poput trazodona i mirtazapina, a za pacijente s izraženim anksioznim simptomima antidepresivi djelovanja na ponovnu pohranu serotonina. Niske doze flumazenila danog subkutano ili intravenski tijekom 4 dana omogućuju odvikavanje bez simptoma sustezanja, ali za sustavniju primjenu potrebna su daljnja istraživanja. Recidiv ovog poremećaja je veći nego kod ovisnika o alkoholu (57% vs. 30%). Najveću stopu izlječenja imaju pacijenti liječeni programima odvikavanja, oni koji koriste niže doze benzodiazepina, pacijenti koji sami reduciraju dozu prije početka odvikavanja, oni s manje teškom ovisnošću i bez komorbidne ovisnosti o alkoholu. Najvažnije je naučiti prevenirati ovo stanje, a potencijalan dugoročni učinak ima edukacija pacijenata u obliku informativnih letaka u ordinacijama obiteljskih liječnika koji najviše propisuju ove lijekove.

anksioznost ; benzodiazepini ; poremećaj spavanja ; sindrom ustezanja ; zloupotreba anksiolitika

nije evidentirano