hrvatski

Jezik, prostor, nacija: o Brešićevu čitanju „zamućenih“ mjesta hrvatske književne historiografije

Uz doprinos brojnim kanonskim područjima tzv. novije hrvatske književnosti (19-21. stoljeće) Vinko Brešić znatan je prostor posvetio i pojedinim zanemarivanim, pa i potiskivanim temama povezanima s tim korpusom. Tako su u središte njegova interesa došla i pitanja povezana s prostorom/prostorima i jezikom/jezicima novije hrvatske književnosti, koja su u književnoj historiografiji različito tretirana, nerijetko i na svoju štetu. Shvaćajući hrvatsku književnosti kao složenu i heterogenu strukturu, Brešić jednako uvažava njezinu unutarnju prostornu i jezičnu raslojenost kao i otvorenost prema stvaralaštvu nastalom u stranim zemljama i na stranim jezicima. Promatrajući hrvatski književni regionalizam te dijalektalnu i izvandomovinsku književnost kao bogatstvo, a ne kao dezintegrirajuće elemente, Brešić se zalaže za njihovo ravnopravno integriranje u nacionalni književni korpus. U tom smislu njegova književnopovijesna metodologija može poslužiti kao pouzdano polazište i smjerokaz suvremenim književnokroatističkim istraživanjima, koja više neće prešućivati ili zaobilaziti one korpuse koji se ne uklapaju u monolitnu sliku nacionalne književnosti.

hrvatska književnost, književna historiografija, književni regionalizam, dijalektalna književnost, izvandomovinska književnost

nije evidentirano