hrvatski

Duhovnost/religioznost i uspješno starenje

Pojam duhovnosti pojavljuje se tek u kasnijem srednjem vijeku i povezan je s kršćanskim praksama. U dvadesetom stoljeću postalo je uobičajeno da se ljude upućuje na široko mnoštvo iskustava i obrazaca, od kojih mnogi samo žele izraziti osobni i/ili crkveni odgovor Bogu kao pokušaj kultiviranja ili odgovora na osjećaj „svetog”. Religija je organizirani sustav vjerovanja, praksi, rituala i simbola dizajniranih da olakšaju blizinu svetom ili transcendentnom (Bogu, višoj sili ili krajnjoj istini/stvarnosti), a duhovnost je osobna potraga za razumijevanjem odgovora na krajnja pitanja o životu, o smislu i o odnosu sa svetim ili transcendentnim, koji može (ali ne mora) dovesti do razvoja vjerskih rituala i formacije zajednice ili proizići iz njih. U nekim teorijama starenja pokušava se objasniti porast duhovnih aktivnosti iz različitih perspektiva. Jung naglašava da je povećanje duhovnih ciljeva i povećanje želje za introspekcijom prirodni dio procesa sazrijevanja od sredine života do duboke starosti. Prema Tornstamovoj teoriji gerotranscendencije starije se osobe postupno primiču metaperspektivi, tj. iz osjetne, opipljive, vidljive i materijalne vizije života i svijeta idu prema kozmičkotranscendentnoj. Prema Eriksonovoj teoriji uspješni prijelazi kroz razvojne stadije života vode sintezi koja može biti osnova za razvoj prema zadnjem stadiju – starosti. Vrednota koja proizlazi iz te faze je mudrost. Joan Erikson dodaje i devetu fazu razvoja koja se odvija u osamdesetim i kasnijim godinama te ju naziva gerotranscendencija. Osnovna čovjekova briga prema Viktoru Franklu nije kako u životu pronaći zadovoljstvo i izbjeći bol, nego kako pronaći smisao svog života. Model duhovnog razvoja u starijoj dobi obuhvaća sljedeća područja: konačni smisao, odgovor na konačni smisao, ranjivost/samodostatnost, mudrost/konačan smisao, odnos/izolacija te nada/strah/očaj. Duhovne su potrebe svjesno ili nesvjesno stremljenje koje proizlazi iz utjecaja ljudskog duha na biopsihosocijalnu prirodu. Duhovne potrebe starijih osoba: potreba za smislom, svrhom i nadom, potreba za transcendiranjem (nadilaženjem) okolnosti, potreba za podrškom u nošenju s gubitkom, potreba za kontinuitetom, potreba za vrednovanjem i podrškom religioznog ponašanja, potreba za uključenjem u religiozna ponašanja, potreba za osobnim dostojanstvom i osjećajem sposobnosti, potreba za bezuvjetnom ljubavlju, potreba za izražavanjem ljutnje i sumnje, potreba za osjećajem da je Bog na njihovoj strani, potreba za ljubavlju i služenjem drugima, potreba za zahvalnošću, potreba za davanjem i primanjem praštanja, potreba za pripremom za smrt i umiranje. Dimenzije duhovnih kompetencija: povećanje svijesti o vlastitom duhovnom svjetonazoru, uključujući sve njegove pretpostavke i pristranosti, razvijanje neosuđujućeg razumijevanja klijentova duhovnog svjetonazora i povećana sposobnost stvaranja i provođenja strategija koje su prikladne, osjetljive i relevantne za svjetonazor klijenta. Osobe koje uspješno stare pokazuju egzistencijalno prihvaćanje stvari koje ne mogu promijeniti, sklonije su pridavanju smisla i svrhe neželjenim životnim događajima te im je osobni smisao važan izvor sreće. Doprinos duhovnosti/religioznossti mentalnom zdravlju očituje se u zdravom ponašanju i načinu života, socijalnoj podršci te sustavima vjerovanja i kognitivnom okviru. Sve se više među profesionalcima ističe važnost cjelovitog pristupa u radu s klijentima, a kao razlozi se navode: starije su osobe religioznije od ostalih dobnih skupina ; religiozno/duhovna vjerovanja i prakse često se koriste za suočavanje s gubitcima i promjenama u kasnijem životu ; sve je više dokaza koji ukazuju na to da je vjerska uključenost povezana s boljim tjelesnim zdravljem i većom dobrobiti u srednjoj i starijoj dobi te s većom socijalnom podrškom i pozitivnim zdravstvenim ponašanjem te boljom usklađenošću s liječenjem ; duhovne potrebe su česte među starijim pacijentima. Osnovne značajke biopsihosocijalno- duhovnog modela: bolest obuhvaća osobu u cjelini – biološku, psihološku, socijalnu i duhovnu dimenziju te ni jedna od tih dimenzija ne može biti izdvojena od drugih ; bolest se sagledava kao poremećaj u vezama koje tvore jedinstvo i integritet znan kao ljudsko biće ; u svrhu funkcionalnog liječenja, moraju se procijeniti i sagledati svi navedeni aspekti te se moraju uključiti u plan tretmana pacijenta. Starije osobe razmišljaju o umiranju i smrti više nego bilo koja druga dobna skupina. Istraživanja o stavovima prema smrti i umiranju pokazuju da je vanjska religijska motivacija povezana s većim strahom od smrti i izbjegavanjem smrti, a unutarnja religijska motivacija povezana je s prihvaćanjem smrti i prihvaćanjem smrti bijegom. Duhovna reminiscencija i terapija dostojanstva mogu se koristiti kao resursi u suočavanju sa smrću i umiranjem. Duhovna bol/patnja osjećaj je difuzno emocionalne/egzistencijalne/intelektualne boli direktno vezane za pojam besmisla, nastao kao rezultat raskida s očekivanom/normalnom mrežom odnosa koji funkcioniraju da bi jedinku povezale sa životom, dok duhovno blagostanje nudi zaštitu od očaja zbog kraja života. Važno je prepoznati duhovne potrebe i duhovni razvoj svakog pojedinca kao unikatan dio njegova postojanja, ali i kao resurs u poboljšanju životnih okolnosti te razvijati kurikule i obrazovati stručnjake u području duhovnosti.

starije osobe ; duhovnost ; religioznost ; model duhovnog razvoja ; duhovne potrebe ; duhovna bol, smrt i umiranje

nije evidentirano