hrvatski

Poremećaj prehrambenog obrasca kod demencije

Veliki broj istraživanja koja za objekt imaju prehranu i osobe s demencijom u prvome redu zahvaćaju etička pitanja, odnosno, umjetno hranjenje oboljelih osoba u terminalnoj fazi bolesti. U praksi, problemi započinju mnogo ranije. Rizik loše ishrane oboljelih osoba značajno je porastao, prema procjenama, od 15 na 50 % slučajeva. Utjecaj koji u preveniranju ovoga elementa imaju osobe koje rade u palijativnoj skrbi vrlo je značajan. Kod osoba s demencijom, koje se zbog kognitivnih i komunikacijskih poteškoća ne mogu zauzeti za sebe, obrok je često beznačajan događaj lišen dostojanstva. Nužnu pozornost potrebno je posvetiti ne samo vrsti ishrane već i načinu na koji se ono provodi. Osoba u ranom stadiju bolesti u okvirima optimalne prehrane funkcionira relativno dobro uz minimalnu pomoć. Ima sposobnost opisati simptome koji otežavaju prehranu, kao što su stomatološki problemi, bolovi u abdomenu ili pak poteškoće s gutanjem. Navedeni simptomi, uključujući i depresiju koja se javlja u navedenom stadiju, kod nekih osoba rezultiraju smanjenim unosom hrane te gubitkom na tjelesnoj težini. U srednjem stadiju bolesti najčešći rani znak problema vezanih uz prehranu je nemogućnost korištenja pribora za jelo. Osoba gubi sposobnost stavljanja hrane u usta, zbog toga što zaboravlja kako koristiti pribor ili što treba učiniti s hranom. Oboljela osoba često ne može dovoljno dugo biti psihomotorno mirna kako bi završila sa započetim obrokom. Ukoliko su prisutni psihotični simptomi, osoba odbija otvoriti usta ili pak pljuje hranu u strahu da će se otrovati. Budući da osoba s demencijom dosta luta, u stalnom je pokretu, potrebna joj je visokokalorična prehrana. Kako bolest napreduje, vremenom se javljaju poteškoće sa žvakanjem i gutanjem hrane. Jednako tako, dolazi do gubitka na tjelesnoj težini što rezultira mišićnom slabošću, padovima i drugim komplikacijama koje smanjuju kvalitetu života. U završnom stadiju bolesti osoba gubi nagon za hranjenjem, zaboravlja kako žvakati i progutati hranu, te postoji visoki rizik za aspiraciju ili mehaničku opstrukciju gornjih dišnih putova. Postoje kontroverze vezane uz procjenu gutanja i uvođenje nazogastrične sonde kod osobe u završnom stadiju bolesti ali ipak njihova vrijednost u produžavanju života nije dokazana. Jedna od metoda rješavanja ovoga pitanja svakako je personalizirani plan ishrane oboljele osobe, a koji nudi model GenteCare. Ovaj model pretpostavlja organiziranu nutricionističku ekipu te ocrtava metodološke korake koje je nužno slijediti kako bi došli do cilja, a to je kompletan osobni plan ishrane. Vrednovanje i izbor odgovarajuće strategije učinkovitog interveniranja vrlo je složeno. Analiziranje poteškoća i posljedica slučajeva iz prakse zasigurno može biti nit vodilja za razvijanjem prakse u kojoj će centralnu ulogu imati osoba i koja će biti usmjerena zadovoljenju potreba u svim kompleksnostima koji ju prate.

demencija, prehrana, sestrinske intervencije

nije evidentirano