hrvatski

Sovjetska prošlost kao projekcijski kapital: maskulini klinički (soc)realizam Zahara Prilepina

U suvremenoj je Rusiji ruska i sovjetska prošlost bojište na kojem se odvijaju kulturni, politički i društveni ratovi: sadašnjost i budućnost postali su dominione prošlosti jer prelaze na njezin jezik, izgrađuju se na njezinu sliku i priliku. Prošlost je, kako govori ruska spisateljica Marija Stepanova, teatar sjena, a povijest – projekcijski kapital koji, kao i u mnogim drugim tranzicijskim društvima, zamjenjuje ideologiju, što – svjedoče događaji od 24. veljače 2022. koji su objelodanili liminalnost granice između ruske civilizacije i ruskog barbarstva – može dovesti do vrlo tragičnih posljedica. Ruska i sovjetska prošlost i povijest su, kao objekti kontinuiranog prekrajanja, također jedno od središnjih polja tematizacije u ruskoj književnosti drugog desetljeća 21. stoljeća, obilježenog dubokom krizom simboličkog poretka. Ovaj članak nudi interpretaciju višestruko nagrađivanog, vrlo popularnog romana Obitel' (Manastir) Zahara Prilepina koji nudi autorovu percepciju načina na koje se zarobljenici u sovjetskome logoru ponašaju u rubnim situacijama u kojima je njihova egzistencija ugrožena i u kojem je Gulag prikazan kroz za tog pisca tipičnu „estetiku hitnoće“ (Il'ja Kukulin, 2018) i romantizaciju nasilja, gdje se moralnost shvaća kao isključivo diskurzivni fenomen, a kolektivna se trauma reproducira (ne prorađuje se) jer se preobražava u normu. Prilepinov se roman može promatrati u kontekstu šire poetike „novog realizma“ kojemu brojni utjecajni proučavatelji suvremene ruske književnosti prilaze prvenstveno kao ideološkom, a tek potom estetskom fenomenu i gdje je nasilje postalo univerzalni metajezik komunikacije.

Zahar Prilepin, Manastir, sovjetska prošlost, logorska proza, nasilje, komodifikacija traume

nije evidentirano