hrvatski

Učinci mikroplastike na okoliš

Kontinuirana proizvodnja plastičnih proizvoda povećanog opsega te neprikladno rukovanje s plastičnim otpadom rezultirali su nagomilavanjem plastičnog otpada u okolišu koji se s vremenom razlaže na manje čestice. Sve plastične čestice manje od 5 mm nazivaju se mikroplastikom. Osnovna podjela mikroplastike je na primarnu i sekundarnu. Primarna mikroplastika se ciljano proizvodi u navedenim veličinama (trošenje sintetičke odjeće (35 posto primarne mikroplastike), potrošnja automobilskih guma (28 posto) te proizvodi za njegu lica i tijela (mikrokuglice se upotrebljavaju u proizvodima za piling, 2 posto)), dok sekundarna mikroplastika nastaje usitnjavanjem većih dijelova djelovanjem vanjskih utjecaja. Mikroplastika dospijeva u sve dijelove ekosustava na razne načine. Najveći problem su otpadne vode, odnosno aktivni mulj koji se primjenjuje na uređajima za biološku obradu otpadnih voda koje sadrže mikroplastiku. Nakon obrade, otpadne vode se ispuštaju u prirodni recipijent, a višak aktivnog mulja se često odlaže na tlo. Tim putem mikroplastika dospijeva u tlo, a u konačnici i u vode. Mikroplastika sama po sebi nije toksična, međutim, ako je organizam dugotrajno izložen mikroplastici, može doći do otpuštanja aditiva (plastifikatora (ftalati), pigmenta, stabilizatora i antioksidansa (spojevi kadmija i olova), sredstva protiv klizanja (amidi masnih kiselina), biocida (spojevi arsena)) koji mogu štetno djelovati po organizam. Uz to je vrlo dobar adsorbens i na sebe veže većinu onečišćujućih tvari koje se nađu u njezinoj blizini, što je čini još štetnijom za žive organizme. Također, može uzrokovati različite upale prilikom gutanja zbog oštrih rubova. Dosadašnja istraživanja ukazala su na štetni učinak mikroplastike na mikroalge, račiće, ribe i dr. Upravo putem navedenih organizama tj. putem hranidbenog lanca mikroplastika dospijeva i do čovjekovog organizma.

Mikroplastika u okolišu ; Ekotoksičnost ; Lebdeće čestice

nije evidentirano