hrvatski

Uspješna prilagodba na umirovljenje

U ovom smo poglavlju pokušali definirati sam pojam umirovljenja i prikazati različite teorijske koncepcije umirovljenja te ih povezati s uspješnim starenjem. Nadalje, dali smo pregled najvažnijih osobnih i vanjskih čimbenika koji, prema rezultatima dosadašnjih istraživanja, imaju najveći utjecaj na prilagodbu na umirovljenje i zadovoljstvo umirovljeničkim životom. Produljenje životnog vijeka i često prisutna tendencija ranijeg umirovljenja doveli su do toga da je umirovljenje postalo normativna tranzicija, a razdoblje mirovine sastavni dio životnog ciklusa pojedinca. Iako je zbog različitih mogućih načina napuštanja svijeta rada danas teže nego ikad odijeliti radni od umirovljeničkog statusa, umirovljenički je status obično definiran povlačenjem iz svijeta rada, primanjem mirovine te osobnom i socijalnom percepcijom osobe kao umirovljenika. U starijoj je literaturi umirovljenje percipirano kao jednokratni događaj koji se dogodi kada pojedinac nepovratno napusti svoj posao, i to uglavnom kao krizni životni događaj koji ima negativne posljedice na subjektivnu dobrobit. U kontekstu teorije uloga umirovljenje se promatra kao tranzicija koja zahtijeva širenje, redefiniranje i promjenu uloga. Umirovljenjem se gube radna i socijalna uloga koja se ostvarivala kroz interakcije s kolegama na poslu. Stoga one osobe u čijem je samopoimanju radna uloga imala središnju poziciju, kao i one koje su većinu socijalnih interakcija ostvarivale na radnom mjestu, mogu imati velikih poteškoća u prilagodbi na umirovljenje. U suvremenoj se literaturi umirovljenje, kao i prilagodba na njega, promatra kao složen i dinamičan proces koji traje određeno vrijeme i odvija se u nekoliko faza. Prema Atchleyevu modelu prilagodbe na umirovljenje to su faze predumirovljenja, medenog mjeseca, razočaranja, reorijentacije, stabilnosti i završna faza. Te faze nisu univerzalne, niti je njihov slijed neizmjenjiv zbog velikih individualnih razlika u iskustvu umirovljenja. Atchleyev model prilagodbe na umirovljenje potvrđen je i u istraživanjima na hrvatskim uzorcima umirovljenika. U poglavlju je opisan i utjecaj umirovljenja na različite aspekte subjektivne dobrobiti. U literaturi se može naići na dvije suprotstavljene teorijske pozicije o utjecaju umirovljenja na dobrobit pojedinca, ona koja pretpostavlja negativne i ona koja ističe pozitivne efekte umirovljenja na dobrobit te važnost drugih privlačnih uloga i aktivnosti u mirovini. Iako rezultati istraživanja povezanosti umirovljenja i zadovoljstva životom te drugih aspekata dobrobiti nisu suglasni, ipak se može zaključiti da tradicionalno gledište o umirovljenju kao jako stresnoj tranziciji koja vodi ozbiljnim problemima tjelesnog i mentalnog zdravlja nije u skladu s novijim empirijskim nalazima koji pokazuju da stariji ljudi danas umirovljenje uglavnom doživljavaju kao normalan, očekivani događaj ili životni prijelaz na koji se većina uspješno prilagodi. Nadalje, razmotrili smo rodne razlike u procesu tranzicije umirovljenja koje su uvjetovane razlikama između muškaraca i žena u njihovoj radnoj povijesti, značenju rada, financijskim okolnostima i očekivanjima zasnovanima na rodnim ulogama. Objašnjeno je kako obiteljske obveze (npr. rađanje i odgoj djece) i diskontinuirana radna povijest imaju jači utjecaj na ženino nego na muškarčevo povlačenje iz svijeta rada, a suprugovo umirovljenje i visina njegove mirovine obično imaju jači utjecaj na ženinu odluku o umirovljenju negoli obrnuto. Drugi, veći dio poglavlja posvetili smo različitim determinantama odluke o umirovljenju i prilagodbe na umirovljenje. Jedna skupina tih determinanti odnosi se na okolnosti umirovljenja, kao što su dobrovoljno ili prisilno te redovno ili prijevremeno umirovljenje. Drugu skupinu čine zdravstveno i financijsko stanje, najbolje potvrđene determinante prilagodbe na umirovljenje. Na tu prilagodbu nadalje utječu psihološki resursi i osobine pojedinca (npr. samoefikasnost, lokus kontrole, crte ličnosti), čimbenici vezani za partnerski odnos (npr. kvaliteta braka, (ne)usklađeno umirovljenje supružnika), značajke ranijeg posla (npr. zadovoljstvo poslom, predanost radnoj organizaciji) i važnost radne uloge, socijalni odnosi, aktivnosti u slobodno vrijeme te planiranje i priprema za mirovinu. Na osnovi brojnih istraživanja može se općenito zaključiti da će se na umirovljenje najbolje prilagoditi one osobe koje su u mirovinu otišle u očekivano vrijeme ili dobrovoljno, koje su dobrog zdravlja i financija, koje imaju dobru socijalnu mrežu, kvalitetan brak i zadovoljavajuće hobije i aktivnosti u slobodno vrijeme kao zamjenu za raniju radnu ulogu te one osobe koje su se pripremile za mirovinu i razvile realna očekivanja vezana za budući umirovljenički život. Formalni i neformalni rituali i putovanja nakon odlaska u mirovinu mogu pojedincima olakšati tranziciju umirovljenja. Ipak, stav društva prema umirovljenju i dalje je prilično nedefiniran što uvelike proizlazi iz same nejasne prirode umirovljenja (Je li to tranzicija kojoj se treba radovati ili ne?, Što konkretno očekivati od života u mirovini?). Uz to, umirovljenje se često dovodi u vezu sa starošću što mu daje negativan prizvuk. Međutim, u današnje je vrijeme sve izraženiji trend ranijeg umirovljenja u interakciji s produženjem životnog vijeka doveo do toga da umirovljenje sve više postaje sredovječna tranzicija, a sve manje tranzicija u starost. Umirovljenici u preostalom prilično dugom razdoblju života nastavljaju mnoge stare, a često prihvaćaju i neke nove uloge i razvijaju nove identitete, što otvara novu pozitivnu perspektivu tom razdoblju.

umirovljenje ; determinante prilagodbe na umirovljenje ; subjektivna dobrobit ; radna uloga ; zadovoljstvo u mirovini

nije evidentirano