hrvatski

Teorijski pristupi i metode istraživanja uspješnog starenja: što je uspješno starenje i kako ga mjeriti?

Jedna od najznačajnih društvenih promjena 21. stoljeća jest značajno produljenje ljudskog života i porast udjela starijih osoba u populacijama zemalja cijelog svijeta. To je dovelo do preispitivanja tradicionalnog pogleda na starenje kao na neizbježno opadanje u svim domenama funkcioniranja te do preusmjeravanja na pozitivne aspekte starenja i pojavu konstrukta uspješnog starenja. U ovom uvodnom poglavlju pokušali smo definirati pojam uspješnog starenja i postojeće teorijske pristupe koji ga pokušavaju protumačiti. Također smo ukazali na slične pojmove koji se odnose na ideju dobrog starenja, kao što su zdravo, vitalno, aktivno, pozitivno, produktivno ili optimalno starenje. Navedene su i glavne kritike koncepta uspješnog starenja, primjerice da pojam uspješnog starenja pretjerano naglašava uspjeh što bi sugeriralo i postojanje gubitnika u procesu starenja, da ignorira propadanje koje je u starijoj dobi neizbježno jer je uvjetovano genetskim čimbenicima te da pretjerano promiče ideju individualne odgovornosti za vlastito starenje i važnost aktivnosti i produktivnosti koje nisu dostižne ili važne svim starijim osobama. Naglašeno je da je, usprkos kritikama, uspješno starenje jedna od najvažnijih i najistraživanijih tema u gerontologiji te da su istraživanja uspješnog starenja pridonijela boljem uvidu u pozitivne strane starenja, tj. u snage i potencijale starijih osoba. Koncept uspješnog starenja primarno je i uveden da bi pomogao identificirati čimbenike koji pridonose dobroj starosti i razvoju učinkovitih intervencija koje mogu unaprijediti kvalitetu života u starijoj dobi. Ukratko je prikazan i povijesni razvoj koncepta uspješnog starenja, počevši sa zapisima grčkih i rimskih filozofa o starijim osobama i starosti preko prvih gerontoloških teorija (teorija povlačenja, aktivnosti i kontinuiteta) koje su dale naslutiti pojavu koncepta uspješnog starenja, do novijih teorijskih pristupa uspješnom starenju. Rowe i Kahn popularizirali su pojam uspješnog starenja u znanstvenoj literaturi krajem 1980-ih godina. Od tada do danas pojavile su se brojne i različite definicije te na njima utemeljeni brojni pokušaji operacionalizacije uspješnog starenja. Međutim, konsenzus u pogledu definiranja i načina mjerenja tog konstrukta među istraživačima još nije postignut. S druge pak strane, čini se da osobe koje uspješno stare lako prepoznajemo u svojoj okolini. Mogu se identificirati tri osnovna teorijska pristupa uspješnom starenju: biomedicinski, psihosocijalni i laički. I danas dominira biomedicinski pristup, unutar kojeg je najpoznatiji Roweov i Kahnov model uspješnog starenja koji se oslanja na odsutnost ili malu vjerojatnost pojave bolesti i za bolest vezanih ograničenja, održavanje tjelesnog i kognitivnog funkcioniranja na visokoj razini te aktivnu uključenost u život kao glavne sastavnice uspješnog starenja. Kao odgovor na ograničenja biomedicinskog pristupa i pokušaj odmaka od jednodimenzionalnog pogleda na uspješno starenje, usmjerenog isključivo na bolesti i funkcionalna ograničenja, nastali su psihosocijalni i laički pristup. Psihosocijalni pristup najveću važnost pridaje dobrim socijalnim odnosima i pozitivnim psihološkim stanjima i resursima (npr. zadovoljstvo životom, osobni rast, samopoštovanje, optimizam, otpornost, nezavisnost, doživljaj kontrole). Jedan od vodećih psiholoških modela uspješnog starenja jest model selektivne optimizacije s kompenzacijom (SOC) koji su predložili Baltes i Baltes (1990). Autori su opisali uspješan razvoj i starenje kao cjeloživotni proces uspješne prilagodbe na promjene, odnosno proces maksimiziranja razvojnih dobitaka i minimiziranja gubitaka uz pomoć procesa selekcije, optimizacije i kompenzacije. Laički pristup usmjerava se na to kako same starije osobe ili laici općenito vide uspješno starenje. Dosadašnja istraživanja pokazuju da starije osobe vide uspješno starenje složenijim i heterogenijim negoli istraživači u svojim objašnjenjima. U istraživanjima zasnovanima na biomedicinskom modelu uspješno se starenje ispituje objektivnim mjerama kao što su: prisutnost/odsutnost kroničnih bolesti ili njihov broj, ograničenja u izvođenju nekih tjelesnih radnji, funkcionalne sposobnosti, tj. sposobnosti obavljanja svakodnevnih aktivnosti te procjena kognitivnog statusa. U okviru psihosocijalnog pristupa uspješno se starenje zahvaća mjerama zadovoljstva životom, dobrobiti, društvene uključenosti i osobnih resursa. Istraživanja unutar laičkog pristupa koriste kvalitativne metode fokus-grupa, intervjua ili pitanja otvorenog tipa u upitnicima kojima se ispituje kako starije osobe doživljavaju uspješno starenje. Metaanaliza u području istraživanja uspješnog starenja je već značajan broj. One pokazuju da je većina definicija uspješnog starenja utemeljena na biomedicinskom modelu, iako su i komponente psihosocijalnih i laičkih definicija sve zastupljenije u novijim istraživanjima. Ovisno o modelima i definicijama uspješnog starenja, kao i korištenim metodama istraživanja, postotak starijih osoba koje su u pojedinim istraživanjima identificirane kao one koje uspješno stare uvelike varira u različitim istraživanjima. Tako samo manji postotak starijih osoba udovoljava biomedicinskim ili tzv. objektivnim kriterijima odsutnosti bolesti i funkcionalnih ograničenja, dok većina starijih osoba udovoljava subjektivnim i psihosocijalnim kriterijima dobre psihološke prilagodbe i kvalitetnih socijalnih veza, odnosno većina vlastito starenje procjenjuje uspješnim. Istraživanja uspješnog starenja u Hrvatskoj tek su u začetcima. Dosadašnja su uključivala manje prigodne izvaninstitucionalne uzorke starijih osoba te su bila transverzalnog nacrta.

uspješno starenje ; aktivno starenje ; zdravlje ; dobrobit ; teorijski pristupi ; metode istraživanja

nije evidentirano