hrvatski

Hrvatska pravopisna načela u 19. stoljeću

Pod utjecajem grafijskih rješenja u hrvatskoj prošlosti, među njima i onih koje je pojedinačno ponudio Pavao Ritter Vitezović, no i istaknutih čeških i slovačkih članova nacionalnih preporoda Ljudevit Gaj 1830. godine objavljuje Kratku osnovu horvatsko-slavenskoga pravopisaňa. Godine 1835. na Gajevu inicijativu i veliku upornost počinju izlaziti Novine horvatske te književni prilog Danica horvatska, slavonska i dalmatinska, koji je imao posebnu važnost za razvoj općega hrvatskoga književnog jezika i njegovo normiranje, a shodno tomu i pravopisnih načela. U članku Pravopisz iz 1835. godine Gaj prvi put kao osnovicu književnoga jezika predstavlja štokavsko narječje. Gaj je u tomu članku znatno modificirao svoje prijedloge iz Kratke osnove (između ostaloga, palatale je uskladio s primjedbama Šafárika). Godine 1850. Josip Partaš objavljuje Pravopis jezika ilirskoga. Od tada pa do kraja 19. stoljeća vlada pravopisna raznolikost jer je Preporod uredio grafijska pitanja i morfonološko načelo pravopisa, no nije i standardizirao hrvatski pravopis. Od pedesetih godina 19. stoljeća traju rasprave filoloških škola: zagrebačke, riječke i zadarske, a poslije i hrvatskih vukovaca. Predstavnici zagrebačke filološke škole zalagali su se za morfonološki pravopis, a slično su preferirali i predstavnici riječke filološke škole, uz naglasak na nešto čvršća pravila. Predstavnici zadarske škole u početku su podržavali tzv. ilirski pravopis, no kasnije predlažu pravila koja vode računa o jezičnoj cijelosti i jezičnoj harmoniji. Hrvatski vukovci preferirali su poprilično radikalno fonološko pravopisno načelo, no, unatoč njihovoj „pobjedi“ među filološkim školama, ono nije došlo do punog izražaja u Brozovom pravopisu iz 1892. godine. Taj je pravopis fonetsko-fonološkoga tipa te odgovara glasovnoj prirodi novoštokavštine i predstavlja nastavak tendencija koje je prekinuo Gaj.

pravopis ; 19. stoljeće ; Hrvatski narodni preporod ; Ljudevit Gaj ; ortografija

nije evidentirano