hrvatski

‘Humanost’ humanističkog pristupa znanosti

U tekstu nastojim ukazati na paradoks iskazan u naslovu. Je li humanistički pristup znanosti 'human'? Bismo li razloge slabljenja utjecaja humanističkih znanosti u obrazovnom procesu danas mogli općenito tražiti u njihovom samom podrijetlu i prvobitnoj pocijepanosti na svijet prirode s njegovim entropijama, kako se on nekoć tumačio, te na humanistički svijet uređene ljudske kreativnosti? Ideja bi bila slijediti misaoni eksperiment u kojem se 'odlaskom na groblje' trebaju rekonstruirati pravila i usmjerenja jednog životnog sustava koji pred našim očima neprestano mijenja svoja lica i ne dopušta jasno markiranje. Pri tom nije riječ o arheologiji ili genealogiji znanja i spoznaje, koliko o obrani obnavljanja analitičkih vještina upravo kroz gerilske oblike brze i konkretne analize malih i pojedinačnih životnih pojava. Preostaje pitanje da li je antropologija (s posebnim osvrtom na antrophos), doista zadnji stupanj humanističkih znanosti (studi humanitatis) s kojim se iscrpljuje njihova humanost? Što bi stoga kišobran pojam, anthropocena, opisivao?

participacija odozdo prema gore, zajednica, stručnjaci, autoritet, Preporuka o očuvanju tradicijske kulture i folklora, Smithsonian Folklife Festival, Konvencija o očuvanju nematerijalne kulturne baštine

nije evidentirano