hrvatski

„Zlatni Hadrijan“ – Hadrijan Borak u svjetlu korespondencije s Tomislavom Jankom Šagi-Bunićem

U članku se obrađuje korespondencija između dvojice zaslužnih hrvatskih kapucina Hadrijana Boraka i Tomislava Janka Šagi-Bunića, nastala između 1947. i 1979. godine. Tristotinjak sačuvanih pisama svjedoči o njihovoj plodnoj komunikaciji u razdoblju od preko trideset godina. Iščitavajući ih i analizirajući, autorica prije svega stavlja naglasak na lik i djelo Hadrijana Boraka, nastojeći kroz osam poglavlja istaknuti njegove brojne kvalitete: spremnost nesebično pomoći drugome, znanstvenu i nastavnu znatiželju i profesionalnost, založenost za stvari Kapucinskog reda i Hrvatske kapucinske provincije, ustrajnost u razvijanju kvalitetnih međuljudskih odnosa, kritičko promišljanje itd. U prvom poglavlju prikazane su brojne teme o kojima je Borak pisao Šagi-Buniću iz Rima neprestance ga obavješćujući o važnim crkvenim i društvenim događajima u svijetu. U drugom su poglavlju prikupljeni i prikazani dijelovi iz Borakovih pisama vezani uz Leopolda Bogdana Mandića a potom, u trećem poglavlju, uz brojne druge osobe, Borakove suvremenike, čija imena načešće spominje. U četvrtom poglavlju autorica izdvaja Borakove osobne crtice i misli, nastojeći što vjernije oslikati nutarnju dimenziju njegove osobe. O Borakovu znanstvenom i nastavnom radu riječ je u petom poglavlju, a o njegovoj dugogodišnjoj nesebičnoj znanstvenoj pomoći Šagi- Buniću u šestom poglavlju. U sedmom je poglavlju Borak ocrtan kao brižan svećenik i redovnik. U najdužem, osmom poglavlju, autorica prikazuje i analizira brojna mjesta u kojima su Borak i Šagi- Bunić, ponekad i vrlo oštro, otvoreno raspravljali o važnim stvarima Reda i Provincije. Pritom je osobit naglasak stavljen na činjenicu da ih njihova različita gledišta i stavovi nisu udaljili nego su, štoviše, utvrdili i učvrstili njihovo dugogodišnje prijateljstvo.

Hadrijan Borak ; Tomislav Janko Šagi-Bunić ; Kapucinski red ; korespondencija.

nije evidentirano