hrvatski

Razvojni jezično-govorni poremećaji: novi uvidi

Novi uvidi u usvajanje jezika i jezično-govorne poremećaje u dječjoj dobi omogućeni su doprinosom brojnih disciplina, bihevioralnih i biomedicinskih kao i tehnološkim napretkom koji je omogućio nove načine registracije i analize komunikacijskih, jezično-govornih i neurorazvojnih fenomena tijekom ranog djetinjstva. Istraživanja u zadnjim decenijima prošlog stoljeća ukazala su na vrlo rano prisutne sposobnosti učenja i pamćenja u ljudskoj otogenezi (Rovee-Collier, 1987), a njihov fascinirajući učinak pratimo i u razvoju predjezične i rane jezične komunikacije. Andrew Meltzoff (1999) govori o revoluciji u našem razumijevanju rane kognicije s dalekosežnim posljedicama za razumijevanje komunikacijskog i jezičnog razvoja. On navodi četiri grupe nalaza koji su pridonijeli toj revoluciji: otkriće intermodalne koordinacije u dojenačkoj dobi, rana imitacija, rano pamćenje i teorija uma. U području biomedicine nove, neinvazivne tehnike slikovnog prikaza mozga i rana dijagnostika mozgovnih lezija unaprijedile su razumijevanje odnosa između ranih mozgovnih oštećenja i parametara jezičnoga razvoja (Stiles i sur., 2002). Postalo je jasno da bez istraživanja i poznavanja urednog razvoja nema razumijevanja poremećaja, a istraživanja razvojnih poremećaja bogato pridonose razumijevanju tzv. normale i neuroanatomskog supstrata jezika (Bates, 1999). Razvojni jezično-govorni poremećaji su prirodni eksperiment koji nitko nije želio, ali kad je već stvoren, valja ga istraživati da bismo mogli utjecati upravo na uzroke poremećaja, ali i provjeravati hipoteze o jezičnom razvoju i njegovoj međuovisnosti s okolinskim, neurobiološkim i psihičkim čimbenicima. To ujedno govori i o potrebi vrlo bliske suradnje između istraživačkog i kliničkog područja u logopediji. Pomake u razumijevanju ranih poremećaja pratio je intenzivan interdisciplinarni istraživački rad, te se upravo njemu pripisuje odlučni pridonos u proširenju našeg razumijevanja jezičnoga razvoja i razvojnih jezično-govornih poremećaja. Međutim, interdisciplinarna istraživanja su zahtjevna, traže vrijeme i strpljivost. Iskustvo onih koji su u tome najdalje odmakli potvrđuje da je kolaborativni pristup vrijedan tog truda (Stiles i sur. 2002). Nedvojbeno je to jedan od prvih uvida do kojeg u širim razmjerima treba doći i na ovim našim prostorima. Nadalje, novi uvidi traže da se logopedska dijagnostika i intervencija prošire i na predjezično razdoblje (Ljubešić, 2001), te da se i u nas obuhvate problemi dojenačkog i dječjeg hranjenja i gutanja (ASHA, 2002). Naš klinički i istraživački rad u Kabinetu za ranu komunikaciju (Flego, 2000), te u novoosnovanom Laboratoriju za razvojnu neurolingvistiku ukazao nam je na potrebu ranije i detaljnije diferencijacije jezično-govornih poremećaja (Brozović i sur. 2002), kao i na važnost praćenja i evaluacije geste kod djece s kašnjenjem ili poremećajima u jezično govornom razvoju. Gesta s jezikom, naime čini &laquo ; užu obitelj&raquo ; (Bates i Dick, 2002, str.293).

jezik; govor; komunikacija

nije evidentirano