hrvatski

Gesta, znak, znakovni jezik - što je što?

U logopedskoj praksi u Hrvatskoj često se nekritički i neadekvatno koriste pojmovi “gesta”, “znak” i “znakovni jezik”. Stoga je cilj rada rasvijetliti terminološku zbrku oko verbalne i neverbalne komunikacije te jezika kao hijerarhijski uređenog sustava (znakova) iz logopedsko- lingvističke perspektive. Najraširenija podjela komunikacije jest ona na verbalnu i neverbalnu, pri čemu verbalna primarno obuhvaća auditivno percipirane, a neverbalna vizualno percipirane signale pošiljatelja. U komunikaciji jezik je primarni nositelj informacije, kôd kojim se poruka kodira, dekodira i prenosi. Prijenos poruke moguć je bez parajezičnih i nejezičnih sredstava, dok bez jezika nije moguće ostvariti cjelokupnu poruku, odnosno informaciju. Vizualni kanal omogućuje bogato prenošenje informacija. One mogu biti neverbalne, kao što su, primjerice, geste. Mogu biti i verbalne, kao što je to slučaj sa znakovnim jezikom. Neverbalno je u komunikaciji ono što se ne izriče riječima, npr. držanje tijela, izrazi lica, dodirivanje, gledanje ili gestikuliranje. S druge strane, verbalna komunikacija definira se kao ona u kojoj se koriste riječi. Najčešće se riječ izriče govorom, što je i mogući izvor netočnog izjednačavanja pojmova “govor” i “verbalno”. No, kako je jezik u pisanoj formi također verbalan, tako je verbalna svaka informacija izražena u kojem drugom jezičnom kodu - govorenom, pisanom ili znakovnom jeziku. Iz te razlike jasno proizlazi zaključak da je netočna formulacija za dijete, koje kao primarno sredstvo komunikacije koristi hrvatski znakovi jezik ili druge manualne sustave komunikacije, da je “neverbalno” samo zato jer govor nije njegov (preferirani) oblik izražavanja. Nadalje, od laika i stručnjaka često se čuje da (gluha i nagluha) djeca, koja koriste hrvatski znakovni jezik, komuniciraju “znakovima” ili “gestama”. S obzirom da su znakovni jezici potpuni prirodni jezici nastali u zajednici Gluhih osoba, neovisno o nacionalnom govornom jeziku, i da imaju sve jezične sastavnice kao i govorni jezici, jasno je da se cijeli jezični sustav ne može svesti na pojam “znak”, još manje na “geste”. Znak je u znakovnom jeziku ono što je riječ u govornom jeziku te ima složenu fonološku i morfo-sintaktičku strukturu. Pojam “znak” treba pak razlikovati od pojma “manualni znak”. Potonji se koristi u okviru potpomognute komunikacije. To su izolirani znakovi, odnosno simboli koji mogu biti prilagođeni motoričkim i intelektualnim sposobnostima djeteta ili odrasle osobe. Česta je pogreška kada se za djecu koja koriste manualne znakove u okviru potpomognute komunikacije navodi da koriste “znakovni jezik”. Pregled najnovijih znanstvenih spoznaja u ovome radu doprinos je znanosti i kliničkome radu u suvremenoj logopediji. Također, osvjetljava se uloga i značaj hrvatskog znakovnog jezika kao potpunog jezičnog sustava.

gesta ; znak ; znakovni jezik ; verbalna komunikacija ; neverbalna komunikacija

nije evidentirano