hrvatski

Filozofija i posthumanizam u doba korone: kronika jednog debakla

Tekst preispituje javne intervencije nekolicine medijski priznatih kritičkih mislilaca današnjice o aktualnoj pandemiji koronavirusa koja je duboko obilježila cijelu 2020. godinu u svjetskim razmjerima i dovela u središte javnog interesa filozofiju biopolitike. Premda biopolitika čini presjecište posthumanističkih trendova u suvremenoj humanistici i biotehnološkim studijima, čini se da u primjeni na aktualnu pandemiju i njezine globalne učinke izaziva duboke kontroverze oko tzv. temeljnih pitanja poput vrijednosti života, načela slobode i ljudskog dostojanstva. Uz nekoliko referenci na javne komentare Noama Chomskog i Jürgena Habermasa, u tekstu se pobliže analiziraju tri intervencije: Žižekovo proglašenje čovjeka “fragilnim entitetom” izloženim opasnosti od virusa kao “krajnje glupog oblika života”, a ne neke više izvanzemaljske inteligencije ; sumnja Giorgia Agambena da je pandemija “invencija” talijanske vlade koja privremeno izvanredno stanje kani pretvoriti u permanentnu biopolitičku kontrolu društva, te zaključak Alaina Badioua da je sadašnja pandemija ponavljanje zaraze iz 2003. godine kao što je virus SARS2 nazvan po virusu SARS1 te da jedinu ozbiljnu kritiku zaslužuju vlasti zbog neulaganja u istraživanja za adekvatno protudjelovanje. U tekstu pokazujem da svaka od intervencija sadrži specifičnu principijelnu grešku koja ne kompromitira samo eksplanatornu ambiciju autora nego i filozofski integritet. Štoviše, dok u polju znanosti predstavljaju samo pogrešne pretpostavke u pogledu prirode virusa, razmjera epidemije ili identiteta dvaju različitih virusa, u polju filozofije služe kao metodološki apriori koji generira groteskne učinke u rasponu od neodrživo samoproturječnih nazora kod Žižeka preko autodestruktivne vjernosti vlastitim pojmovnim shemama i mistifikacije biopolitike kod Agambena do, posve obrnuto, dobrog polazišta za kritiku regresivnih tendencija filozofskih kolega kod Badioua. U završnici teksta promašaje aktualne biopolitičke stvarnosti kod vodećih kritičkih mislilaca današnjice suočavam s Hegelovim shvaćanjem filozofije kao “misaonog zahvaćanja svoga vremena”. U radu sugeriram da se Hegelov stav — daleko od toga da izražava tek aposteriornu, konkluzivnu i suverenu moć filozofske spoznaje nad svijetom, kako se najčešće interpretira — može primjerenije razumjeti pomoću dodatka u istoj rečenici: “jednako je glupavo zamišljati da ijedna filozofija može preskočiti svoje vrijeme kao i to da ijedan individuum može preskočiti svoje vrijeme, skočiti preko Rodosa”. Čini se da recentni pokušaji vodećih filozofa današnjice da pruže suvislo tumačenje pandemije koronavirusa pate od Hegelove kletve o “taštoj svijesti” dok primjenjuju gotove misaone obrasce umjesto da ih iznova reflektiraju u radikalno novim okolnostima.

pandemija koronavirusa, biopolitika, Agamben, Žižek, Hegel, Minervina sova

Tekst je prethodno objavljen kao “postskriptum” u B. Mikulić, Čovjek ali najbolji. Tri studije o antihumanizmu i jedan postskriptum, Zagreb: FFpress, 2021.