hrvatski

Motivi nematerijalne kulturne baštine u „Prosjacima i sinovima” i trilogiji Ivana Raosa u kontekstu suvremenoga kulturalnog pamćenja

Rad „Motivi nematerijalne kulturne baštine u 'Prosjacima & sinovima' i trilogiji Ivana Raosa u kontekstu suvremenoga kulturalnog pamćenja” podijeljen je u deset poglavlja, a započinje Uvodom u kojem se objašnjava pojam nematerijalne kulturne baštine, zapažaju interferencije usmene i pisane književnosti još od pojave prvih hrvatskih pisanih spomenika, donose biografski podatci o književniku Ivanu Raosu i njegovu raznolikom opisu, a posebice trilogiji „Vječno žalosni smijeh” i romanu „Prosjaci & sinovi” koji su predmet doktorskoga rada. Uvod također sadrži podatke o upotrijebljenoj građi i metodološkim postupcima, kao i ciljeve istraživanja i hipoteze. Drugo poglavlje nosi naziv Predaje. U radu je korištena Dragićeva klasifikacija predaja na povijesne predaje, etiološke predaje, eshatološke predaje, mitske predaje, demonološke predaje i pričanja iz života. Ivan Raos u svoj je roman „Prosjaci & sinovi” i trilogiju „Vječno žalosni smijeh” inkorporirao brojne predaje. Treće poglavlje proučava legendu. Jedna od najčešćih hrvatskih legendi obrađuje temu propasti Gavanovih dvora, izvorno starozavjetne priče o Sodomi i Gomori. Legenda o Gavanu i Lazaru sadržaj je don Pavlove propovijedi svake prve tople proljetne nedjelje kad su se prosjaci od zanata pripremali za odlazak u prosjačenje. Četvrto poglavlje bavi se hrvatskim usmenim epskim pjesmama kojima je narod sve znanje i iskustvo, oblikovano najčešće u desetercu, zadržavao unutar zajednice, poučavajući tako njezine pripadnike vlastitoj povijesti. Najveći broj hrvatskih usmenih epskih pjesama opjevava nevolje koje su dolazile od Turaka. U mnogim je krajevima pjevanje epskih pjesama bilo popraćeno sviranjem na guslama, tradicijskom instrumentu načinjenom od jednog komada drva. Sljedeće poglavlje donosi primjere usmenih lirskih pjesama inkorporiranih u Raosovu trilogiju i „Prosjake & sinove”, s posebnim naglaskom na povijesne pjesme, poskočice u kolu, naricaljke, uspavanke, šaljive pjesme, gangu i ojkavicu. Šesto poglavlje naslovljeno Poslovice govori o mikrostrukturama kojima se u obliku sažete tvrdnje izriče istinitost životnih pojava. Temeljna civilizacijska djela poput Epa o Gilgamešu Veda, Talmuda i Biblije obiluju poslovicama, ali i Raosova djela, predmet ovoga rada. U usmeno-retoričke oblike ubrajamo zdravice, blagoslove, brojalice i brzalice, kletve i basme. Primjere svake od navedenih vrsta nalazimo kod Raosa, a najbrojnije su kletve. Osmo poglavlje bavi se bogatom crkveno- pučkom baštinom hrvatskoga naroda. Blagdani i njihove proslave predstavljali su narodu odmak od radne svakodnevice, a mladima pružali priliku za međusobno upoznavanje. Sveci koji se u izabranim romanima spominju, a koji su potom dublje istraženi su sveti Martin, sveta Katarina Aleksandrijska, sveti Blaž, sveti Roko i sveti Ivan Krstitelj, a dani i blagdani uz čiju se proslavu vežu bogati običaji Badnjak i Božić, korizma, Veliki tjedan s naglaskom na Velikom trodnevlju, Uskrs, Tijelovo i Velika Gospa. Deveto poglavlje posvećeno je položaju žena Imotske krajine, a deseto poglavlje nekadašnjim običajima: običaju kruženja bukare, značaju ognjišta, pečenju rakije i ispijanju bikle, običajima prakticiranima na samrti i nakon smrti kada je trebalo sve pripremiti za pokop. Posebna je pozornost usmjerena i na svadbene običaje, ali i na nekadašnji običaj gonjanja i liganja koji Raos često spominje u navedenim djelima. Rad je prožet brojnim memoratima kazivača od kojih su mnogi prvi put zapisani, stoga predstavljaju neprocjenjivu vrijednost za hrvatsku usmenu baštinu.

Ivan Raos ; Prosjaci & sinovi ; Vječno žalosni smijeh ; trilogija ; nematerijalna kulturna baština.

nije evidentirano