hrvatski

Likovi dekadenata u hrvatskoj književnosti na kraju XIX. i početku XX. stoljeća

U ovom se doktorskom radu bavimo dekadencijom u hrvatskoj književnosti na kraju XIX. i početku XX. stoljeća, odnosno likovima dekadenata u izabranim proznim djelima, koje prepoznajemo kao jedno od stalnih mjesta u našem findesiècleovskom književnom diskursu. Da bismo na konkretnim primjerima što kvalitetnije demonstrirali na koji su način pisci fikcionalizirali dominantna duševna raspoloženja vremena, u prvim trima cjelinama, svojevrsnim uvodnim dijelovima kojima kontekstualiziramo korpus djela, predstavljamo duhovnu i kulturnu klimu u kojoj se dekadencija razvijala, njezine filozofske temelje i društveno- političke okolnosti. U prvoj cjelini iznosimo definicije dekadencije, povijest termina i kulturni kontekst, prezentirajući kao jedan od temeljnih znakova epohe raspad vrijednosti te slabljenje ili potpuni nestanak autoriteta bilo koje vrste. U drugoj se cjelini osvrćemo na osnovne postavke Schopenhauerove i von Hartmannove filozofije pesimizma te Kierkegaardove psihologije očajanja, koje držimo najcjelovitijim izrazima prevladavajućega devetnaestostoljetnog uvjerenja da je svijet izgubio svaki smisao. Društvene i političke okvire toga doba duhovne depresije postavljamo u trećoj cjelini, u kojoj upozoravamo da je Austro-Ugarska Monarhija bila rastrgana između tradicionalizma i liberalizma te da je kao takva snažno utjecala na hrvatski kulturni prostor, u posljednjim dvama desetljećima XIX. stoljeća bitno određen banovanjem Khuena Héderváryja i nezadovoljavajućim položajem unutar dvojne države. U središnjoj cjelini, analitičkom dijelu disertacije – kojim smo obuhvatili glavne likove Prijana Lovre A. Šenoe, Janka Borislavića i Radmilovića K. Š. Gjalskoga, Pavla Šegote i Dvaju svjetova V. Novaka, Velikoga grada, Zelenoga mora i Bijega M. Cihlara Nehajeva, Misli na vječnost, Jesenskih cvijetaka, Katastrofe, Poslije nesreće i Sjena ljubavi J. Leskovara, Tuđinca D. Šimunovića i Isušene kaljuže J. Polića Kamova – pokazujemo na koji način neuroza, posebno kroz abuliju kao jedan od njezinih glavnih simptoma, te s njom povezani patološki oblici tjeskobe i melankolije onemogućuju uspostavu identiteta. Zaključno iznosimo kako je dekadencija u svim tim likovima specifična svijest o egzistencijalnoj propasti i besmislu svijeta, osobito čuvstvo inferiornosti koje paralizira svaku mogućnost aktivnoga života.

dekadencija, fin de siècle, hrvatska književnost, lik, pesimizam, identitet, melankolija, tjeskoba, neuroza, volja

nije evidentirano