hrvatski

Značaj Parka Maksimir za bioraznolikost gljiva Hrvatske

Šume su najsloženiji kopneni ekosustavi čiji opstanak temeljno ovisi o bioraznolikosti gljiva. Isto tako, šumski ekosustavi općenito predstavljaju najvažnija staništa za gljive. Razvijene stare šume i prašume spontanog sastava s obilježjima klimaksa danas su ozbiljno prorijeđene u Europi, prvenstveno zbog višetisućljetnog i sve intenzivnijeg utjecaja civilizacije u uvjetima njihove razmjerno spore regeneracije. Prorjeđivanje i jaku fragmentaciju najviše su doživjele upravo hrastove šume zbog činjenice da se pojas hrastova preklapa s područjima najpogodnijima za život čovjeka. Upravo u tom svjetlu treba razumijevati i važnost Parka Maksimir. Na temelju dosadašnjih višedesetljetnih mikoloških istraživanja, fokusiranih na gljive krupnih drvnih ostataka (CWD) i ektomikorizne gljive (EcM) iz odjeljaka Ascomycota i Basidiomycota te na terikolne i listinačke gljive iz redova Pezizales i Helotiales (Ascomycota), za Park Maksimir možemo reći da predstavlja dobru ravnotežu u upravljanju čime se maksimizira bioraznolikost gljiva, a time i stabilizira čitava šumska biocenoza. S jedne strane, djelomično se očuvala struktura stare sastojine, u kakvoj još možemo pronaći krupne drvne ostatke – nužne za život CWD gljiva na bukovkama kao i stara stabla, nužna za opstanak mjesnih populacija tih gljiva. S druge strane, upravljanjem koje je vodilo računa o parkovnoj namjeni, na velikim površinama se osigurala djelomično parkovna, a djelomično šumska struktura s dominacijom vitalnog drveća različite starosti i spontanog sastava vrsta u obliku prirodne šumske zajednice prebornoga tipa. S obzirom na dominaciju drvenastih vrsta iz reda Fagales (EcM vrste), oba tipa biljnoga pokrova u park šumi (parkovni i preborno-šumski), jako pogoduju diverzifikaciji, razvoju i održanju EcM gljiva koje su vezane za biljne vrste reda Fagales. Pored toga, gusta mreža stalno održavanih šumskih pješačkih staza stoljetne starosti osigurava najveći mogući broj terikolnih i nekih listinačkih gljiva koje nisu nužno mikorizne. To najbolje ilustriraju dosadašnji nalazi vrsta iz navedenih skupina, a koje su iznimno rijetke i ugrožene u Republici Hrvatskoj – CWD: Aurantiporus croceus, Inocutis dryophila, Hericium coralloides, Inonotus nidus-pici i Buglossoporus quercinus, te EcM: Xerocomus depilatus, Helvella bicolor i Helvella lactea. Pored toga utvrđen je vrlo velik broj terikolnih i listinačkih vrsta iz redova Pezizales i Helotiales, među kojima se ističe rijetka i ugrožena vrsta Pycnopeziza sejournei. U planiranom intenzivnom mikološkom istraživanju Parka Maksimir s posebnim naglaskom na CWD gljive, namjerava se sustavno proučiti ova sinuzija od posebnog značaja za kruženje tvari i energije u prirodnim šumskim ekosustavima.

CWD gljive ; EcM gljive ; gospodarene šume ; prašume ; šumske staze ; terikolne gljive ; ugrožene gljive

nije evidentirano