hrvatski

Seksualno zlostavljanje djece: Zašto imamo sive brojke?

Seksualno zlostavljanje djece i mladih predstavlja javnozdravstveni problem, iako opća, a nažalost ponekad i stručna javnost, drži da se događa rijetko. Hrvatska istraživanja anonimnog tipa u skladu s europskim i svjetskim nalazima sustavno pokazuju da je do 18. godine na neki način seksualno zlostavljano svako peto dijete. Ipak, analizom postojeće dokumentacije sustava socijalne skrbi i pravosuđa, i na hrvatskoj, i na europskoj razini nalazi se da je seksualno zlostavljano manje od pet posto djece i mladih. Procjenjuje se da prijava nastupi u jednom od deset ili čak dvadeset slučajeva, a prosječno vrijeme od samog početka zlostavljanja do razotkrivanja je deset do šesnaest godina. Djeca ne razotkrivaju seksualno zlostavljanje najčešće zbog straha, srama, krivnje i ljubavi prema počinitelju. Čak i kada djeca razotkriju zlostavljanje, uslijed neadekvatnih reakcija bliskih osoba, okoline i sustava znaju povući iskaz i negirati ranije prijavljeno zlostavljanje. Tada se njihovi slučajevi također uklanjaju iz službenih evidencija. Suvremena istraživanja opisuju sličnosti procesa odgađanja razotkrivanja i povlačenja iskaza s obzirom na karakteristike djeteta, počinitelja, obiteljske konstelacije, društva i šire sustavne reakcije. U ovom izlaganju nastojat ćemo objasniti sivu brojku procjene incidencije i prevalencije seksualnog zlostavljanja maloljetnika te sukladno istraživanjima i kliničkoj praksi ukazati na važnost osnaživanja stručnjaka da djetetu žrtvi osiguraju hitnu i žurnu zaštitu sustava, podršku stručnjaka mentalnog zdravlja, što manje ispitivanja od strane različitih osoba te jasnu i nedvosmislenu poruka društva da dijete nije krivo za proživljeno zlostavljanje, nego da je kriv počinitelj koji se procesuira u skladu sa zakonom.

seksualno zlostavljanje, djeca, razotkrivanje, povlačenje iskaza

nije evidentirano