hrvatski

Logička formalizacija evidencije u evidencijalnim jezicima

Cilj je ovoga rada logički opisati fenomen evidencijalnosti - obvezatnoga i gramatikaliziranoga navođenja opravdanja ili dokazne građe za kakvu tvrdnju te uvidjeti načine primjene takve formalizacije te lingvističke i filozofske spoznaje kao rezultate takve logike. Lingvistička klasifikacija proučava se tipološki te se analizira iz perspektive hijerarhizacije evidencijalne snage. Naime, analiziraju se koji su evidencijalni markeri jači, odnosno koji utječu na formiranje znanja ili istine za kakve tvrdnje u govornika. Takvi se pronalasci povezuju s filozofijom jezika, ali i epistemologijom, na temelju čega se razvija i logička formalizacija. Naši formalni sustavi motivirani su klasičnim aksiomima logike opravdanja, ali oni su znatno prošireni i izmijenjeni kako bi bolje obuhvatili nijansiranost evidencijalnih jezika. Dodavanjem ili oduzimanjem novih aksioma uočene su i različite epistemološke posljedice, a aksiomi su motivirani primjerima iz prirodnih evidencijalnih jezika, uključujući i način zaključivanja, koji je opravdan inferencijalnim indirektnim evidencijalima. Prvi formalni sustav - logika EVL- - opisuje sve evidencijalne jezike, ali zapravo i sve ostale jezike, naime svi jezici imaju neku vrstu epistemičkih modala kojima se može izraziti neka vrsta stava prema tvrdnji ili izvor dokaza za nju, samo što takav fenomen nije gramatikaliziran niti obavezan. Razlikuju se prihvaćena opravdanja i znanjotvorna opravdanja te se stavlja naglasak na govornika kao činitelja, koji neka opravdanja ili dokaze može prihvatiti, ali i ne mora. U toj se logici pokazuje kako su aksiomi epistemične i doksastične logike zapravo teoremi toga sustava te je već logika EVL- njihov nadskup. Druga logika - EVL - opisuje baš striktno evidencijalne jezike te se razlikuju predikati direktnosti i indirektnosti, odnosno svi se evidencijali kao opravdanja dijele na dvije skupine direktnih i indirektnih opravdanja. Prvi se podskup opravdanja -- direktna opravdanja - smatra dovoljno pouzdanim da vodi do istine, odnosno do znanja, dok za drugi - indirektna opravdanja - to ne mora uvijek biti slučaj. Treća logika - EVL+ - gradi se za specifičan evidencijalni jezik kao primjer - u našem slučaju tibetski - kako bi se pokazalo da se formalni sustav može uz male modifikacije primijeniti na bilo koji evidencijalni jezik. Uvodi se predikat hijerarhizacije te pokazuje kako su direktna opravdanja hijerarhijski jača od indirektnih opravdanja, a takvu je predikaciju moguće - uz adekvatnu promjenu predikata u logici EVL i proširiti ili prilagoditi bilo kojim vrstama evidencijala u bilo kojem evidencijalnom jeziku. Takav se sustav tibetskoga jezika uspoređuje s formalnom tibetskom logikom, kako bi se vidjelo da je tradicija budističke epistemologije, logike i matematike pokušala opisati prirodni jezik nekad drukčije od klasične logike, nekad slično njoj, a često nije bila nijansirana dovoljno da objasni fenomen evidencijalnosti. Završno, za sve formalne sustave daju se prijedlozi moguće primjene -- od strojnoga prevođenja pa sve do razumijevanja prirodnoga jezika i, dakako, proširenja logičke tradicije specifičnih jezika i kultura.

evidencijalnost, evidencijalna logika, logika opravdanja, opravdanje, dokažljivost

nije evidentirano