hrvatski

Kritička pravna teorija: izvori, značajke i dosezi

Osnovno je polazište ovoga rada u namjeri prevladavanja formalizma i pozitivizma dominantnih u teorijskoj orijentaciji pravnih znanosti u Republici Hrvatskoj. Stoga je primarni cilj predstaviti tradiciju i sintezu kritičke pravne teorije zbog čega je prikazan razvoj pravne misli u povijesno – poredbenom prikazu, s naglaskom na one teorijske perspektive i okvire koji su dali prilog stvaranju integralne i kritičke teorije prava. Želi se ukazati na opći značaj koji je povijesno prisutan u kritičkoj teoriji, a u uskoj je vezi sa temeljnom premisom sociološke orijentacije da bude kritička refleksija društva. Realizacija ciljeva ovog rada zahtijevala je višestrani metodološki pristup koji podrazumijeva korištenje različitih metodoloških postupaka. Prvo, analiza relevantne recentne literature i ključnih istraživanja s područja sociologije prava, filozofije prava te teorije države i prava. Drugo, analiza dostupnih podataka vezanih uz predmet istraživanja prikupljenih od strane službene statistike, znanstvenih institucija, poslovnih subjekata, poslovnih i stručnih udruga, te privatnih istraživačkih institucija. Kritička pravna teorija temelji se na postavkama marksističke teorije prava, metodološki se vezuje uz rad teoretičara Frankfurtske škole, a nastavlja se na ideje američkog pravnog realizma. Nastavljajući i nadograđujući kritiku pozitivizma i formalizma, započetu od strane pravnog realizma u američkoj pravnoj znanosti krajem 19. stoljeća predstavnici kritičke pravne teorije donose kontroverzne teze o neodređenosti prava, pravu kao dijelu politike, te postojanju pravne ideologije vladavine prava (prema kojoj je pravo ideološko i pristrano, prije no neutralno i neovisno). Pregled teorijskih ideja kritičke pravne teorije predstavljen je ovdje kroz analizu rada triju teoretičara potpuno različito iznijansiranih shvaćanja, značajki i dosega kritičke pravne teorije: R.M. Ungera kao teorijskog optimista i utopista, D. Kennedy-ja kao ironičnog satiričara i pesimista, te M. Horwitz-a kao povijesno orijentiranog, umjerenog realista. U pokušaju niveliranja doprinosa različitih autora u razvoju kritičke pravne teorije, te usmjeravanju teorijskih nastojanja ka konstruktivnim kritičkim rješenjima u prevladavanju problema suvremenih društava liberalne demokracije utemeljenih na vladavini prava, predloženo je približavanje europskoj kritičkoj misli ka čemu smjeraju G. Taubnerove ideje u nastojanju ka refleksivnom pravu. S obzirom na činjenicu da pravne slobode u demokratskim društvima kroz masovnu parlamentarnu demokraciju gube svoji izvorni smisao poskušava se u radu predložiti model rekonstrukcije demokratskog procesa. Model redefiniranja procedura demokratske samoregulacije u pravu u kojemu će društvene institucije biti sklonije procesu autonomnog društvenog razvoja, dok istovremeno osiguravaju pravu mogućnost regulacije kompleksnosti suvremenih globaliziranih društava današnjice, utemeljen je upravo u konceptu refleksivnog prava. Kako točno pravno rješenje nikada ne postoji samostalno i nevezano uz točno etičko i političko rješenje određenog pravnog problema upravo je integralna i kritička teorijska podloga potrebna u kreiranju refleksivne koncepcije prava koja će pokazati na koji je način pravo spremno utjecati na i regulirati sadašnje, ali i buduće društvene promjene. U društvenom sustavu takvog tipa pravo preuzima postupno novu ulogu u organizacijskoj strukturi autonomnih društvenih procesa: stvara se i ostvaruje pravo čiji je cilj u participativnim oblicima direktne (neposredne) demokracije dati glas korisnicima.

Sociologija prava, kritička pravna teorija, vladavina prava, pravednost.

nije evidentirano