hrvatski

Proces osamostaljenja Republike Hrvatske i njezina međunarodna i diplomatska afirmacija: između protivljenja i odobravanja

Hrvatski sabor donio je 25. lipnja 1991. Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti i Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske, čime je objavio i formalizirao volju hrvatskoga naroda i građana Republike Hrvatske izraženu na referendumu održanom pet tjedana ranije. Usvajanjem navedenih dokumenata, a u nemogućnosti postizanja novog političkog dogovora kojim bi se razriješila jugoslavenska državna i politička kriza, Hrvatska je ušla u završnu fazu procesa osamostaljenja. No, unutar-jugoslavenske i međunarodne prilike i odnosi nisu predstavljali povoljan okvir hrvatskoga osamostaljenja, nego je u tom procesu Hrvatska nailazila na brojne prepreke, opstrukcije, nerazumijevanja, pa i otpore. Dio međunarodnih aktera, pritisnut odlučnošću hrvatskog političkog vodstva kao i brutalnošću srbijanske oružane agresije, postupno je gradio afirmativan stav prema odluci o izlasku Hrvatske iz SFRJ kao jedinom racionalnom odgovoru na jugoslavensku krizu i rastući velikosrpski nacionalizam i ekspanzionizam. Tri desetljeća nakon sudbonosnih odluka Hrvatskoga sabora prigoda je da podsjetimo na ključne državno-političke i međunarodnopravne akte koji su doveli do priznanja te međunarodne i diplomatske afirmacije Republike Hrvatske, kao i da ukratko ukažemo na one unutarnje i međunarodne dionike koji su se tom procesu odupirali, ali i na one koji su ga podržavali.

Republika Hrvatska, 1991., referendum o neovisnosti, međunarodno i diplomatsko priznanje

nije evidentirano