hrvatski

Cvijet kreposti u Libru od mnozijeh razloga: leksičke i animalističke osobitosti

Cvijet kreposti ili Fiore di virtù moralno- didaktičko je djelo nastalo u 14. stoljeću u Italiji. Sastoji se od 35 poglavlja pisanih bolonjskim vernakularom zbog čega je djelo bilo pristupačno širokom društvenom sloju. Izum tiska učinio ga je jednim od najpopularnijih europskih djela pučke književnosti u rasponu od nekoliko stoljeća, tijekom kojih Fiore di virtù biva prevođeno na nekoliko europskih vernakulara: francuski, španjolski, katalonski, njemački, grčki, rumunjski, armenski. Na slavenskom je prostoru djelo prevedeno na hrvatski, ruski i srpski jezik, koji je ujedno i najmlađi slavenski prijevod iz 1800. godine. U hrvatskoj je književnoj tradiciji Cvijet kreposti bio posebice popularno štivo, o čemu svjedoči činjenica da je očuvan na trima pismima: glagoljici, ćirilici i latinici, a to su ujedno i tri hrvatske redakcije Fiore di virtù koje svoju slavu doživljavaju na razmeđu srednjovjekovnoga i renesansnoga književnog izričaja. I dok se glagoljska inačica nalazi u pet zbornika iz 15. i 16. stoljeća, najstarija ćirilska tek je djelomično očuvana jedino u Libru od mnozijeh razloga, dubrovačkom zborniku iz 1520. godine i sadrži uglavnom ona poglavlja koja pripadaju mlađoj proširenoj talijanskoj varijanti Fiore di virtù koja u konačnici broji 41 poglavlje. Dubrovačkom zborniku nedostaje početak kojemu pripada upravo Cvijet kreposti pa je stoga ovo djelo u ćirilskoj varijanti nepotpuno. Cvijet je u Libru pisan štokavskim narječjem i dubrovačkim govorom 16. stoljeća, ali sa znatnim oslanjanjem na starije glagoljske predloške, tj. s čakavskim i crkvenoslavenskim utjecajem. Leksik je Cvijeta kreposti posebice zanimljiv jer pokazuje nekoliko jezičnih slojeva među kojima su najdominantniji: crkvenoslavenski (npr.: lačanь, varovati se, rabь, mnieti), romanski (npr.: akvila, almanko, vicio, glotunia, žmuo, pedutь), dubrovački (npr.: mahnitacь, legati, parati, guvernati). Uz razradu leksičkih osobitosti Cvijeta kreposti u Libru pozornost će dodatno biti usmjerena na bestijarijske odlomke koji slikovito vizualiziraju čovjekove mane i vrline, temeljne moralno- didaktičke odrednice ovoga djela. U tom smislu u radu ćemo se fokusirati na pojavnost šišmiša čija se povijesna demonizacija, prisutna i u Libru, ponavlja i danas kad šišmiša „optužujemo“ za pandemiju koronavirusa. U kapitulu o grijehu putenom koji je očuvan jedino u Libru šišmiš, odnosno lilikь je optužen za blud, požudu, androginost i animalistička je predodžba ove ljudske mane.

Cvijet kreposti ; mane ; vrline ; životinje ; leksik ; šišmiš

Rad je sufinancirala Hrvatska zaklada za znanost projektom Kulturna animalistika:interdisciplinarna polazišta i tradicijske prakse (IP-2019-04-5621)