hrvatski

Vjerski prijelazi u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj

Koraci prema vjerskim prijelazima Razdoblje do početka kolovoza 1941. činilo je prvu, zasebnu etapu u provođenju ustaškog terora nad pravoslavnim stanovništvom. Vršila su se masovna uhićenja, odvođenja u koncentracijske logore, ubojstva, pokolji, masovna iseljavanja i pljačke. Zbog toga je sve više počela dolaziti do izražaja praksa vjerskih prijelaza. Za razliku od ustaša, koji su u provođenju terora i vjerskih prijelaza vidjeli rješenje za srpsko pitanje i smirivanje političke situacije, Nijemci su svoju težnju za građanskim mirom temeljili na drugačijim osnovama. Oni su u jačanju i širenju ustaškog terora nad Srbima vidjeli uzrok stvaranja sve nemirnije situacije i mogućnost oružanog ustanka naroda. Iako je Pavelić uživao Hitlerovu podršku svom programu i politici istrebljenja srpskog stanovništva, stvarni je razvoj situacije natjerao Nijemce na drugačiji pristup tom pitanju. Oko 1 800 000 Srba u NDH bilo je značajan čimbenik pa je trebalo definirati njihov status na drugačijoj osnovi. Nijemcima je odgovaralo da se Srbima daju osnovna građanska prava te da ih se u crkvenom smislu potpuno odijeli od Srbije. To bi, po njima, bio dobar način da se „umire“ područja u NDH u kojima je u srpnju 1941. došlo do srpskih oružanih pobuna. Osim toga, oružane su pobune potresle ustaški režim. To je došlo do većeg izražaja u politici Talijana koji su tolerirali bježanja progonjenih Srba iz sjeverne Dalmacije na anektirani teritorij. Vjerojatno je glavni uzrok tome bila bojazan od oružanih pobuna, a sve se više izražavala težnja za jačanjem talijanskog utjecaja u širem zaleđu anektiranog područja na račun utjecaja ustaške vlasti. Sve je to utjecalo da se u vrhovima NDH počne konkretnije razmišljati o mogućnostima drugačijeg definiranja statusa Srba u NDH. Oživljena je teza o Srbima kao Hrvatima pravoslavne vjere. Počelo se isticati da srpsko stanovništvo na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine, obzirom na svoj historijski razvoj, ne pripada u nacionalno–političkom pogledu u krug „pravih Srba“ te da je ono tek u doba turske vladavine prihvatilo pravoslavlje. Tu je tezu posebno zastupao Mladen Lorković. Po njemu „srpsko stanovništvo na području NDH nema svog posebnog kulturnog i političkog obilježja. To je u prošlosti bilo hrvatsko stanovništvo. Ono je pod pritiskom Turaka, a i zbog pomanjkanja katoličkog svećenstva, primilo pravoslavnu vjeru u nadi da će tom taktikom barem sačuvati, ako već ne i spasiti svoju narodnost“. Turska je vlast, naime, daleko blaže postupala s pravoslavnim podanicima nego s katolicima koji su se u ime rimskog pape borili protiv islama. Stoga možemo shvatiti Lorkovićev poziv Srbima na prekrštavanje: „Prelaženje u masama na katolicizam također je jedan od znakova vraćanja hrvatstvu“

srpsko pitanje, pravoslavlje, NDH, HPC, progoni

nije evidentirano