hrvatski

Vlaho Bukovac u Zagrebu kraja 19. stoljeća – naručitelji i djela

Život i opus Vlahe Bukovca obrađeni su u golemome broju tekstova što je rezultat okolnosti da je nakon disertacije (1964.), a osobito monografija (1968. i 2005.) i izložbe (1988. – 1989.) koje je napisala i priredila Vera Kružić-Uchytil Bukovac uzdignut na pijedestal ne samo najznačajnijega hrvatskog slikara već i općenito umjetnika kraja 19. i početka 20. stoljeća. Cijene njegovih radova stoga već desetljećima strelovito rastu, a novije izložbe koje obrađuju njegov opus redovito se ubrajaju u najposjećenije u Hrvatskoj, pa i šire, kako pokazuju izložba autorica Petre Vugrinec i Lucije Vuković posvećena pariškom dijelu Bukovčeva opusa priređena u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu 2018. godine te izložba koju je priredio u Galeriji Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu pandemijske 2020. godine Igor Borozan. Cilj je ovoga teksta pokušati locirati Bukovca u hrvatsko, odnosno na prvome mjestu zagrebačko, društvo u vrijeme njegova kratkotrajna života u glavnom gradu Hrvatske, od 1893. do 1898. godine. S jedne strane tekst se usredotočuje na opće prilike u Hrvatskoj i Austro-Ugarskoj Monarhiji kako bi objasnio uvjete u kojima je Bukovac živio i radio, a s druge pokazuje njegov odnos kako prema političkoj tako i gospodarskoj te intelektualnoj eliti zagrebačkog fin de sièclea. Tekst se temelji na dosadašnjim monografijama i drugim tekstovima u kojima se obrađuje Bukovčev život i rad, no istodobno se nastoji referirati i na neobjavljene izvore (uglavnom spise hrvatske Zemaljske vlade, Odjela za bogoštovlje i nastavu) te na vijesti iz onodobnoga zagrebačkog tiska kako bi se proširila saznanja o interakciji između Bukovca i tadašnje političke, privredne i intelektualne elite Zagreba.

Vlaho Bukovac, Josip Juraj Strossmayer, Franjo Rački, Dragutin Károly Khuen-Héderváry, Milenijska izložba, Austro-Ugarska, Zagreb, Hrvatsko narodno kazalište, fin-de-siecle, slikarstvo, akademsko slikarstvo, simbolizam

nije evidentirano