hrvatski

Kardiomiopatije u mačaka - novi pogledi

Trenutno ne postoji jedinstvena definicija kardiomiopatije. Američko udruženje za srce definira kardiomiopatije kao heterogenu skupinu bolesti miokarda povezanih s mehaničkom i/ili električnom disfunkcijom obično (ali ne i uvijek) praćenih neprimjerenom hipertrofijom ili dilatacijom ventrikula, posljedično brojnim različitim uzrocima, često genetske prirode. Američka škola veterinarske interne medicine, u svojem konsenzusu o smjernicama za klasifikaciju, dijagnozu i liječenje kardiomiopatija kod mačaka, definira kardiomiopatije kao bolesti miokarda u kojima je srčani mišić strukturno i funkcionalno nenormalan, a u odsutnosti bilo kojih drugih kardiovaskularnih bolesti koje bi bile uzrokom navedene bolesti miokarda. U veterinarskoj medicini kardiomiopatije u mačaka klasificiraju se na temelju fenotipa, odnosno na temelju strukturnih i funkcijskih karakteristika na: (1) hipertrofičnu kardiomiopatiju (HKM) – difuzna ili fokalna hipertrofija miokarda lijevog ventrikula bez dilatacije šupljine ventrikula ; (2) restrikcijsku kardiomiopatiju (RKM) – opisana su dva oblika: endomiokardni, sa naglašenim endokardnim ožiljkom koji tipično premošćuje šupljinu ventrikula, i miokardni, karakteriziran normalnim lijevim ventrikulom i biatrijskom dilatacijom ; (3) dilatacijsku kardiomiopatiju (DKM) – sistolička disfunkcija lijevog ventrikula sa progresivnom dilatacijom šupljine ventrikula i lijevog atrija ; (4) aritmogenu kardiomiopatiju (AK) – tipično praćenu dilatacijom desnog atrija i ventrikula sa disfunkcijom desnog ventrikula (promjenama može biti zahvaćena i lijeva strana srca) ; artimije su česte ; i (5) kardiomiopatiju nespecifičnog fenotipa – kada opisane strukturne i funkcijske promjene ne pripadaju/ne odgovaraju prije opisanim fenotipovima. Kao što je to slučaj s psima, konsenzus također opisuje sustav stupnjevanja radi bolje definicije kliničkog utjecaja kardiomiopatije na oboljele mačke, temeljen na sustavu za stupnjevanje srčanih bolesti Američkog udruženja za srce/ Američke škole veterinarske interne medicine. Navednim sustavom opisana su četiri stadija: (1) stadij A – mačke s predispozicijom za razvoj kardiomiopatije, koje su zdrave. (2) stadij B – mačke oboljele od kardiomiopatije, no bez simptoma kongestivnog popuštanja srca. U stadiju B razlikujemo dva podstadija – B1, kojim su obuhvaćene mačke s niskim rizikom od razvoja kongestivnog popuštanja srca ili arterijske tromboembolije, i B2, kojim su obuhvaćene mačke s visokim rizikom. (3) stadij C – mačke koje su razvile znakove kongestivnog popuštanja srca ili arterijske tromboembolije. (4) stadij D – mačke sa znakovima kongestivnog popuštanja srca refrakternog na standardnu terapiju. Hipertrofična kardiomiopatija (HKM) HKM predstavlja najčešći tip kardiomiopatije kod mačaka, s procijenjenom prevalencijom od približno 15% u općoj populaciji mačaka, odnosno 29% u starijih mačaka. Kao što je već rečeno, HKM karakterizira neprikladna hipertrofija lijeve klijetke (povremeno i desne klijetke) s posljedičnom dijastoličkom disfunkcijom. Hipertrofija može biti simetrična, asimetrična ili fokalna/lokalizirana. Mačke s HKM češće su starije, muške i imaju glasan sistolički šum. Glasan sistolički šum ukazuje na opstrukcijski oblik ili hipertrofičnu opstrukcijsku kardiomiopatiju (HOKM). Većina oboljelih mačaka su pripada domaćim mačkama, ali postoje pasmine za koje se vjeruje da su izložene povećanom riziku od nastanka HKM, poput Maine Coon, britanske kratkodlake, perzijske, regdol, norveške šumske mačke, sfinksa i birme. Restrikcijska kardimiopatija (RKM) RKM je se najčešće javlja u odraslih mačaka, a karakterizira ju normalna ili blago smanjena sistolička funkcija, normalna debljina stijenke ventrikula i dijastolička disfunkcija. Postoje različiti stupnjevi fokalne ili difuzne fibroze miokarda, sub-endokarda i endokarda. RKM se dokazuje potvrdom restrikcijskog dijastoličkog uzorka punjenja putem doplerske ehokardiografije. Osim toga, u većina mačaka lijevi i desni atrij su izrazito prošireni. Etiologija RKM je nepoznata, no miokarditis se spominje kao mogući uzrok. Dilatacijska kardiomiopatija (DKM) Glavna je karakteristika DKM sistolička disfunkcija. Srčane komore su proširene, a kontraktilnost smanjena. DKM je bio najčešći oblik kardiomiopatije u mačaka sve dok nije utvrđeno da mnoge mačke pate od nedostatka taurina zbog nedovoljne razine taurina u komercijalnoj prehrani. Mačja dilatacijska kardiomiopatija opisana je i u mačaka koje se hrane odgovarajućom prehranom, a etiologija u tim slučajevima nije poznata (idiopatska DKM). Aritmogena kardiomiopatija (AK) AK, također poznata i kao aritmogena kardiomiopatija desne ventrikula (AKDV) ili aritmogena displazija desnog ventrikula (ADDV), primarna je bolest miokarda koju karakterizira vezivno-tkivna i masna infiltracija miokarda desne klijetke. To je pretežno bolest desne strane srca, ali u nekim slučajevima zahvaća lijevi ventrikul i interventrikulski septum. AK prati izrazito povećanje desnog atrija i proširenje ventrikula s izraženom trikuspidnom regurgitacijom. Obično se opažaju aritmije: preuranjene ventrikulske kontrakcije, ventrikulska tahikardija, atrijska fibrilacija, atrijsko mirovanje, preuranjene atrijske kontrakcije, blok desne grane, atrioventrikulski blok 3. stupnja itd. Kardiomiopatija nespecifičnog fenotipa (KNF) U sve većeg broja mačaka opisane fenotipske promjene ne uklapaju se u niti jedan od opisanih tipičnih fenotipa, koristeći pritom predložene ehokardiografske (i patološke) kriterije. Navedena se kardiomiopatija opisuje kao nespecifični fenotip (prije je bila poznata pod nazivom neklasificirane kardiomiopatije). Klinička slika mačaka s kardiomiopatijom može uključivati slučajni nalaz srčanog šuma ili nalaz aritmije. Osim toga, mogu se pojaviti znakovi slabosti, letargije, respiratornog distresa, nedostatka apetita, ascitesa, nepodnošenja tjelesnog napora, povremene hromosti ili paralize stražnjih nogu. Na temelju kliničkih znakova gotovo je nemoguće razlikovati različite oblike kardiomiopatija. Ehokardiografija ima ključnu ulogu u dijagnostičkom procesu, koji uključuje klinički pregled, radiografiju, laboratorijske pretrage (NT-proBNP, troponin I, hormone štitnjače), elektrokardiografiju i mjerenje krvnog tlaka. Liječenje kardiomiopatija kod mačaka najbolje je promatrati kroz sustav stupnjevanja. Mačke u stadiju B1 ne zahtijevaju liječenje, pa se preporučuje njihovo godišnje praćenje. Mačke s stupnjem B2 imaju povećan rizik od razvoja KPS ili ATE. Tromboprofilaksa se preporučuje kada su prisutni čimbenici rizika za razvoj ATE, najčešće primjenom klopidogrel kao monoterapije ili u kombinaciji s drugim antitrombotičkim lijekovima (acetilsalicilna kiselina, inhibitor faktora Xa itd.). Mačke u B2 stadiju treba pomno pratiti radi napredovanja bolesti, obično praćenjem frekvencije disanja u mirovanju ili spavanju. U slučajevima srčanih aritmija u stadiju B2 preporučuje se antiaritmička terapija. U stadiju C indicirano je liječenje diureticima, osobito u slučajevima akutnog kongestivnog popuštanja srca, kada je diuretike (furosemid) najbolje primjenjivati intravenski u kombinaciji s oksigenoterapijom. U slučajevima sistoličke disfunkcije preporučuje se inotropna potpora (pimobendan), pod uvjetom da nema dinamičke opstrukcije izgonskog trakta lijevog ventrikula. Preporučuju se redovite kontrole u razdoblju od 2 do 4 mjeseca. U slučajevima stadija D, furosemid se može zamijeniti snažnijim diuretikom, torasemidom. Osim torasemida, može se uzeti u obzir i spironolakton. U mačaka s ATE, u većini slučajeva indicirana je eutanazirana, što je pristup opravdan u smislu dobrobiti pacijenta, obzirom da je prognoza izrazito nepovoljna.

mačje kardiomiopatije, hipertrofična kardiomiopatija

nije evidentirano