hrvatski

Ostvarenje pojedinca kroz tri stadija egzistiranja u Kierkegaardovoj filozofiji

Umjesto uzdizanja objektivnog mišljenja, zanemarujući stvarnost individue, kao zadaće njemu prethodećih filozofskih sistema, Kierkegaard reflektor usmjerava na samog pojedinca koji treba samostalno dospjeti do egzistencijalne istine kao mogućnosti nasuprot nužnosti. Bitan je način dolaska do nje, odnosno hoće li se egzistirati estetski, etički ili religijski. Estetski samotni pojedinac nije svjestan vlastitoga Ja, te samo uživa u životnim prolaznostima. Izborom etičkog individua se preobražava u odgovornu osobu svjesnu svoga Ja kao slobode i općosti kojoj se pripada. Zadnji stadij egzistencije koji nadilazi i uravnotežuje prethodna dva stadija, jest religijski u kojemu se izolirani pojedinac predaje nadrazumskoj vjeri u milostivi Apsolut. Tek u tome stadiju čovjek prelazi iz ništavnosti u istinsku egzistenciju. Egzistirajući individuum interesira se za vlastitu egzistenciju koju sam kreira slijedom odluka iza kojih sam stoji. Ne smije se prepustiti „brbljavoj gomili“ jer pripadnost njoj ne čini pojedinca. Razum čovjeku ne može objasniti smisao njegova postojanja i zato „skače“ prema Bogu, a njegov dokaz pronalazi u vlastitoj slobodi. Biti zbiljski ostvarenim pojedincem moguće je tek unutar religijskog stadija, tj. bivajući kršćaninom po uzoru na paradoks Kristove osobe, ali tek kada se prođe egzistencijalni put ponavljanja očaja, patnje, tjeskobe i straha koji predstavljaju smjernice za ispravni put samoozbiljenja, kojeg ujedno i otežavaju

egzistencija, estetika, etika, religija, očaj, izbor

nije evidentirano