hrvatski

Papa Franjo i kultura susreta

Na iznenađenje mnogih 13. ožujka 2013. godine kardinal Jorge Mario Bergoglio izborom kardinalskog kolegija postao je 266. nasljednikom sv. Petra. Time je postao prvi papa iz Latinske Amerike. Njegovo podrijetlo je multikulturalno društvo Argentine, koje je obilježeno radikalnom ekonomskom nejednakošću i isključivanjem siromašnih iz društvenog utjecaja. Papa je i unutar Crkve iskusio udaljavanje njezinoga vodstva od onih koji se nalaze na marginama društva. To iskustvo je obilježilo njegov pastoralni rad i oblikovalo njegovo razmišljanje o društvu i Crkvi. Pojave korupcije, nejednakosti, konzumerizma, isključivanja siromašnih i bespomoćnih, odbacivanje i iskorištavanje bližnjega, uništavanje okoliša i vjersko nasilje, on promatra kao znakove vremena. Time se očituje njegova proročka služba. Ne ustručava se prokazati te pojave i u samoj Crkvi. Prevladavanje tih poteškoća Papa vidi u činjenici da su sve osobe braća i sestre, jer im je Bog Otac. Iz te činjenice proizlazi nepovredivo dostojanstvo svake ljudske osobe. Bog je i stvoritelj cjelokupne stvarnosti koju je obnovio u Isusu Kristu. Prema tomu, Franjo promatra čovječanstvo kao jedinstvenu cjelinu sa svojim kulturalnim različitostima, koje za njega nisu prepreka u ujedinjenju čovječanstva, nego pravo bogatstvo. U ovome radu se na temelju dosadašnjeg Papina djelovanja predstavlja njegova kultura susreta koju on nudi kao rješenje prethodno navedenim poteškoćama, kao i izazovi te iste kulture odnosno način kako je implementirati u crkvenu zajednicu i u najvažnije dimenzije cjelokupnog čovječanstva. Sveti Otac u svom implementiranju kulture susreta polazi od pretpostavke da je crkvenu zajednicu kao i međunarodne institucije potrebno reformirati. Ta reformacija bi trebala omogućiti da te institucije prvenstveno oblikuje mentalitet služenja, a ne mentalitet vladanja, da umjesto centara moći i povlaštenog mjesta političkih i vjerskih elita postanu centrima pomoći i susreta cjelokupnog čovječanstva. Pri tome papa Franjo ne želi inzistirati na brzim i vidljivim rezultatima, koji bi bili plod brzih i autoritativnih odluka, koje bi dugoročno postale uzrokom netrpeljivosti i sukoba. Papi je umjesto toga važnije samo pokretanje procesa reforme, koji bi dugoročno i kod sljedećih generacija ostvario mentalitet univerzalnog bratstva.

papa Franjo ; kultura susreta ; kultura odbacivanja ; kultura isključivanja ; kulturna kolonizacija ; ljudska osoba ; kapitalizam ; socijalni nauk Crkve ; Božji narod ; pluralizam religija ; ideologija ; konzumerizam ; mediji ; otvorena Crkva

nije evidentirano