hrvatski

Usmena književnost Vinjana Gornjih u etnološkom i antropološkom kontekstu

Vinjani se prvi put spominju 1474. godine u turskom defteru (popisu poreznih obveznika) kao naselje Hercegovačkog sandžaka. Vinjančani, kao i svi ljudi iz tog kraja, govore ikavskom štokavicom, dok je na leksik pak snažno utjecala stoljetna vladavina različitih naroda. S jezičnog aspekta u osnovi nazivlja Vinjani je imenica vino, piće koje se dobiva preradom vinove loze. Prva je škola otvorena tek sredinom dvadesetog stoljeća. Seljaci su tradicionalno štovali sveca zaštitnika svoga sela, svetog Antu, a na dan blagdana priređivalo se veliko slavlje koje su pohodili čak i sumještani iz susjednih sela. Stanovništvo je pod snažnim utjecajem narodne kulturne baštine, pogotovo što se tiče vjerovanja u nadnaravna bića ; vile, vještice, vukodlake i druge. Unatoč tomu, stanovništvo je katoličko i izrazito religiozno, iako se miješaju poganski motivi u svakodnevnom životu sa onim kršćanskim ; u isto vrijeme moli se večernja molitva i sa strahom ogledava po okolnim mračnim šumama za koje vjeruju da skrivaju nadnaravna bića. Svakodnevnica je prolazila u radu i molitvi, od kojih je nekoliko originalnih i nekoliko već poznatih navedeno u tekstu. Mjesto posustaje u poznavanju naprednih medicinskih dostignuća, te je stanovništvo do prije nekoliko desetljeća umiralo od danas bezazlenih bolesti. Danas je većina stanovništva migrirala u urbane krajeve.

Običaji, predaje, Andrijica Šimić, Roša harambaša

nije evidentirano