hrvatski

Harambaša Andrijica Šimić u hrvatskoj usmenoj epici

Priča o Andrijici Šimiću koji se rodio 2.10.1833. u Alagovcu kod Gruda. i već u desetoj godini otišao u Mostar agi Tikvini u službu kojega je služio punih 10 godina postala je važna i zanimljiva kada ga zulum i nepravde otjeraše hajducima u planinu 1859. god. Oteo je oružje i konja nekom begu, kome je iznenada sasuo šaku prašine u oči. Hajdukovao je po Rakitnu, Doljanima, Imotskom, Kupresu, Livnu, Glamoču i Vrlici. Narod ga opisuje kao branitelja sirotinje i zaštitnika potlačenih. Uhićen je izdajom 1866. godine, te izručen turskim vlastima. Nakon dvije godine tamnovanja u Splitu, Imotskom, Duvnu, Livnu i Ljubuškom, uspio je, prepilivši okove, pobjeći iz ljubuškog zatvora 1868. godine nakon čega se ponovno odmetnuo u hajduke. Hajdukovao je oko 11 godina sa svojim 35 drugova. On i njegova družina povodili su život slično kao i davno opjevani hajduci. U proljeće, ljeto i jesen njihova postojbina bila je planina a zimi su boravili u svojim tajnih gostoprimaca ( jataka) širom Hercegovine i Dalmacije. Unatoč čestim i krvavim obračunima mora se reći da je Šimić svoje plemenite i ljudske odlike i u takvim situacijama sačuvao i očitovao. Pljačkao je turske zulumćare i plijen dijelio sa sirotinjom. Također, Šimić nije dopuštao napadaje na poštene ljude niti je njegov hajduk smio biti nečedan prema djevojkama bez obzira na njihovu vjeru. U razgovoru za splitski "Pučki list" 1905. izjavio je: „'Bio sam griešnik, ali niesam odmetnik. Sirote niesam cvilio, siromaha sam pomagao, a žensku sam čast uviek cienio...Otimao sam onome tko ima, a davao onome tko nema'. Kako se to mnogima događalo i Šimić je na kraju postao žrtva izdaje. Pred kraj turske vladavine Turci su u svoju policiju uzimali i kršćane i njih tjerali na hvatanje hrvatskih hajduka. Nalog za hvatanje Andrijice Šimića dobio je Stojan Grabovac iz Mostara, binbaša za vrijeme turske vladavine. Teška srca Stojan je prihvatio tursku naredbu. On u svom zapisu kaže: „Meni je bilo nezgodno što sam dobio takav nalog zato što je pod njegovim zapovjedništvom uhvaćen i ubijen i turski odmetnik Bekirbeg. Da bi mu se na neki način osvetio, tadašnji paša naređuje mu da mora uhititi ili ubiti i Andrijicu. Međutim, nisu ga uhitili Stojanovi policajci jer je to Stojan izbjegavao. Izdan je u Runovićima i predan graničnim policajcima. Kad im je počeo bježati ranili su ga, ipak je uspio pobjeći prema Imotskom. Tamo ga je uhitila austrijska policija. Osuđen je na doživotnu tamnicu i poslan u Kopar u Istri. Nakon trideset godina teške tamnice pušten je na slobodu 1902. god. Svoje zadnje godine proveo je u franjevačkom samostanu u Mostaru. Jednom prilikom 1903. god. pohodio ga je Stojanov sin Stjepan. Zanimljiv je bio njihov susret. Kad mu je Stjepan kazao da je sin bivšeg binbaše Stojana Grabovca, Andrijica ga je zagrlio i kroz suze rekao: „Sinko, on me je mogao ubiti i uhvatiti, i mene i moju četu. On je znao da me seljani po cijeloj Bekiji kriju, ali on je često bio „gluh“ i nije htio vidjeti.“ Sudbina ( ili Bog) je htjela da harambaša Šimić izdahne u kući svoga izdajice, što ovu priču čini do kraja zanimljivom ili kako narod voli reći: „Čovjek snuje, a Bog odlučuje“

Usmena epika, hajduci

nije evidentirano