hrvatski

Hannah Arendt u komparativnom horizontu praxisa

Hannah Arendt (1906-1975) promišljala je društveni i politički poredak u navlastitoj fenomenologiji političke zbilje, te se odmicala od tada prevladavajućih suvremenih perspektiva: redukcionizma pozitivizma, totaliteta hegelijanski inspiriranih marksista i optiranja uz nesvodivu mnoštvenost postrukturalizma. Otvorena prema klasicima filozofije, napose onima koji su joj pružali razumijevanje života uma i djelovanja (Kant, Aristotel, Jaspers), zadržala je mladenačku inspiraciju Augustinom (pojam ljubavi važniji joj je konstituens čovječnosti od heideggerovske skrbi), te se trajno oduševljavala poezijom i književnošću (od antičkih klasika do Kafke i Hermanna Brocha). Prigovori njenoj političkoj teoriji uglavnom kruže oko teza da je njen pristup 'staromodan', vezan uz aristotelovski razdvoj na javno i privatno, a da je slobodu vezivala isključivo uz javno/političko područje. Feministkinje je nisu voljele, jer u njenim tezama nije bilo mjesta za pristup: 'osobno je političko'. Također, bila je udaljena od tada popularnih psihoanalitičkih razotkrivanja subjekta. Načelno rečeno, smatrala je da podsvjesno i nesvjesno, biografsko i personalno, ne treba secirati i dijagnosticirati, nego ostaviti intaktnim i poštovati navlastite prostore Drugih. Uz zadrške spram introspekcije, u smislu brige oko granica između javnog i privatnog područja, poznata je i njena oštra kritika državno administrativnih uplitanja u rješavanje socijalnih problema, čime se značajno udaljila od zbilje moderne politike. Arendt o sebi nije htjela govoriti kao o filozofkinji, premda je bila snažno vođena klasičnim filozofskim idejama i optirala za neke ideale antičke Grčke, odakle proishodi i njen elitistički stav spram modernog masovnog društva. No usprkos ovome, njena istraživanja umnogome su određena idejom realističkog tumačenja zbilje, pa je i misao da je totalitarizam izgubio 'osjećaj za zbilju' pokazatelj brige za zajedništvo u stvarnom svijetu. S pogledom na klasične putove mišljenja tražila je novu politiku, što se čini upravo urgentnim zadatkom u krizama naše suvremenosti.

Arendt, rad, djelovanje, Sutlić, Marx

nije evidentirano