hrvatski

Postindustrijski gradovi

Tema monografije je istraživanje modela integracije povijesnoga centra i riječnoga priobalja postindustrijskih gradova, koja pripada području urbanističkoga planiranja. Povijesni je centar, kao jedna od ključnih sastavnica gradskoga prostora, „tijelo“ koje se transformira i prilagođava promjenama rasta, što naposljetku doprinosi urbanitetu i kvaliteti uvjeta života u gradu. Istraživanjem su utvrđeni principi oblikovanja povijesnoga centra, kao i urbanoga područja riječnoga priobalja te je jasnije utvrđeno morfološko gledište na usmjereni rast postojećega povijesnog centra s ciljem integracije planiranoga urbanog područja riječnoga priobalja u gradsku cjelinu. Za razumijevanje istraživačkoga problema sagledane su specifične lokacije odabranih gradova (Beograd – Republika Srbija, Zagreb i Osijek – Republika Hrvatska), s istaknutom idejom njihove rekonstrukcije. Što se više povećava kompleksnost grada, ovisno o njegovoj veličini, uočeno je da raste količina neplanirana, spontana i djelomično usmjerena razvoja povijesnoga centra. Zadatak istraživanja bio je dovesti dijelove riječnoga priobalja u vezu s povijesnim centrom kao pojavom novoga integriranog kvalitetnog oblika korištenja i namjena površina. Nakon što je istraživanjem na izrađenim modelima provjerena valjanost hipoteza, dokazano je na svim trima primjerima gradova da su povijesni centar i riječno priobalje najvažnije sastavnice suodnosa grada i rijeke, a njihova integracija ukazuje na vrijednost cjeline grada. Integracija povijesnoga centra i riječnoga priobalja ostvariva je planiranjem usmjerenoga rasta povijesnoga centra uz uvažavanje konteksta i identiteta grada. Planiranje prostorne integracije moguće je unutar „gravitacijskoga polja“ među razvojnim polovima, pri čemu su se pokazali različiti intenziteti uzajamnoga privlačenja povijesnoga centra i riječnoga priobalja (Osijek – intenzivno, Beograd – srednje intenzivno, Zagreb – nisko intenzivno). Temeljem teza iskazani su scenariji za mjere integracije povijesnoga centra i riječnoga priobalja kod daljnjega urbanističkog planiranja. Realni scenarij ostvariv je u Beogradu artikuliranjem usmjerenoga rasta povijesnoga centra s varijacijama (dunavskim i savskim) uređenja riječnoga priobalja i njihovom integracijom u prostorno-fizički sklop. Pesimistični scenarij integracije povijesnoga centra i riječnoga priobalja poželjno je u Zagrebu promijeniti otklanjanjem konceptualnoga procjepa između planova uređenja „centralne osi“ i realizacije uređenja riječnoga priobalja u cilju smanjenja njihove separacije. Optimistični scenarij integracije povijesnoga centra i riječnoga priobalja u Osijeku oslanja se na kompleksnost i originalnost njihova međuodnosa i izraza, dok je moguća transpozicija povijesnoga centra u novo urbano područje riječnoga priobalja na lijevoj obali rijeke. Činjenica da je neki grad nastajao pod određenim utjecajem i u međusobnoj interakciji nepromjenjiva je kategorija jer urbanističko planiranje s artefaktima povijesnoga centra i riječnoga priobalja, kao i njihova prošlost, ne mogu se rekontekstualizirati. Monografija je dijelom i povijest urbanizma Beograda, Zagreba i Osijeka iz razdoblja pripadnosti zajedničkoj državi. Svaka dobronamjerna kritika i sugestija je dobrodošla.

urbanizam ; arhitektura ; povijesni centar ; riječno priobalje ; postindustrijski gradovi

Tekst knjige najvećim je dijelom doktorska disertacija autora 'Modeli integracije istorijskog centra i rečnog priobalja post-industrijskih gradova', 2018. godine na Arhitektonskom fakultetu u Beogradu.