hrvatski

Interferencije usmene književnosti u romanu „Prosjaci i sinovi“ Ivana Raosa.

Pišući obiteljsku sagu o pretcima Ike Špalatrina Kikaša, unuka mu Matana Prvog (Potrke) i njegova sina Matana Drugog, Raos opisuje ljude i običaje Imotske krajine od turskih vremena do šezdesetih godina dvadesetog stoljeća. Život prosjaka i njihovih potomaka čitatelj lako prepoznaje kao karakterističan, zahvaljujući obilnom korištenju usmenog stvaralaštva kojim se autor poistovjećuje sa zavičajem. Povijesne činjenice isprepletene s usmenim predajama u ovom ponajboljem hrvatskom pikarskom romanu, neorealističkim pristupom progovaraju, ne samo o bogatstvu tradicijske kulture tog kraja, nego i o sudbini Imotske krajine i njenih žitelja koja se može aktualizirati i protumačiti kao sudbinsko stanje hrvatskog prostora općenito. Krajolik, tradicija, nepovoljne povijesne i gospodarske okolnosti stvorili su identitet izdržljivih i hrabrih ljudi koje je stoljećima kalila nevolja, a oni su je zaskakivali britkom pameću.

Vrste predaja, legende, poslovice, zdravice

nije evidentirano