hrvatski

Rabuzinovo stablo: priroda bez društva

Ekokritika je nastala kao jedan od odgovora i posljedica postmoderne u kojoj su se počeli propitivati entiteti poput kulture, prirode, medija, društva, ljudi i svijeta više od ljudskog te njihove reprezentacije i prožimanja. U jednoj takvoj niši, ekokritika se našla u doticaju s likovnošću što su istraživali Suzaan Boettger, Amanda Boetzkes, Alan C. Braddock, Mark A. Cheetham, Maura Coughlin i Emily Gephart, De-nin Lee, William J. T. Mitchell, James Nisbet, Andrew Patrizio, Greg Thomas te mnogi drugi, a u regionalnom kontekstu Barbara Martinović i Dubravka Đurić. Njihova su istraživanja potaknula drugačije poglede na slikarstvo, likovnost i prirodu (uključujući okoliš, pejzaž/krajolik i prostor) što će autori primijeniti na ekokritičku perspektivu naivnog slikarstva Ivana Rabuzina. Dok uvodni dio članka donosi kratak pregled ekokritike u odnosu na likovnost, u drugome dijelu članka interpretirali bismo Rabuzinovu „sliku“ stabla koje dominira u njegovoj rajskoj zamrznutoj slici svijeta bez društva – sa zamjetnim odsustvom životinja i ljudi. Ili kao što je to zamijetio Duško Kečkemet u svome ekokritičkom članku „Stablo u slikarstvu Hrvatske“, pisanom za knjigu o kulturnoj botanici Nikole Viskovića, o tome da većina naivnih slikara ne prikazuje stablo kao realni predmet svoje okoline nego kao simbol vanrealnog.

Ivan Rabuzin, ekokritika, suvremena umjetnost, slikarstvo, škola naive

nije evidentirano