hrvatski

Analiza znanstvenih radova teologinja u Hrvatskoj objavljenih od 1990. do 2015. godine pod ekleziološkim vidom sjećanja i očekivanja

Nakon Drugoga vatikanskog koncila, na tragu promjena u Crkvi, žene se, uz druga područja aktivnosti, bave istraživanjem te daju svoj specifičan znanstveni teološki doprinos Crkvi. S obzirom na društveno-političke promjene od 1990. godine i u Hrvatskoj se znanstveni teološki rad ponovo vrednuje na sveučilišnoj razini te među istraživačima teolozima ima sve više teologinja. Cilj rada je vrednovati znanstveni teološki rad teologinja u Crkvi u Hrvatskoj od 1990. do 2015. godine pod ekleziološkim vidom sjećanja i očekivanja i učiniti ga vidljivim kroz analizu njihovih teoloških radova. Teorijski dio rada na temelju relevantne literature istražuje pojmove sjećanje i očekivanje, a zatim se u drugome dijelu pomoću njih analiziraju znanstveni radovi teologinja u Hrvatskoj. Znanstveni radovi teologinja u Hrvatskoj do sada nisu bili istraživani pod vidom njihova doprinosa sveukupnoj teološkoj misli. Ovaj rad ukazuje na njihovu brojnost i raznolikost, a specifičan vid sjećanja i očekivanja pod kojim su radovi obrađeni ukazuje na njihovu relevantnost za sveukupno razumijevanje Crkve u Hrvatskoj. U kojoj mjeri ih se zaista i uvažava ostaje otvoreno pitanje. Rad je podijeljen u četiri poglavlja. U prvom poglavlju, pod naslovom Značenje pojmova sjećanje i očekivanje, o pojmovima se govori odvojeno s obzirom na jezičnu razinu, filozofsku upotrebu te druga područja unutar kojih se njihovo problematiziranje pokazuje relevantnim na kraju XX. i početku XXI. stoljeća. U drugom poglavlju, naslovljenom Sjećanje i očekivanje u Svetom pismu i u dokumentima Drugog vatikanskog koncila, pojmovi sjećanje i očekivanje se i dalje promatraju odvojeno, ali sada u kontekstu Svetoga pisma i dokumenata Drugoga vatikanskog koncila. U Starom je zavjetu razumijevanje pojmova sjećanje i očekivanje povezano s razumijevanjem vjere. Izraelski narod sjeća se Božjih obećanja i očekuje njihovo ispunjenje. U novome zavjetu za razumijevanje pojmova sjećanje i očekivanje ključan je događaj Isusovoga života, muke, smrti i uskrsnuća. Euharistija je spomenčin u kojemu sjećanje sadrži dodatnu dimenziju i nije samo prisjećanje povijesnoga događaja već je otajstvo, dok je očekivanje zbog Uskrsnuloga Krista eshatološki obilježeno. Zadnji IX dio ovoga poglavlja donosi pregled upotrebe pojmova sjećanje i očekivanje u dokumentima Drugoga vatikanskog koncila. Ekleziološki vid sjećanja i očekivanja naslov je trećeg poglavlja, koje problematizira razumijevanje smisla i značenja sintagme ekleziološki vid sjećanja i očekivanja, a temelji se na dokumentu Međunarodne teološke komisije Odabrane ekleziološke teme povodom dvadesete obljetnice zatvaranja Drugog vatikanskog koncila. Navedeni dokument referira se na prvo, drugo, treće i sedmo poglavlje Dogmatske konstitucije o Crkvi Lumen gentium. Prvo se u radu prikazuju navedena poglavlja na temelju postojećih hrvatskih komentara radi kontekstualizacije, a nakon toga se prikazuju dijelovi samoga dokumenta Međunarodne teološke komisije koji za tumačenje Crkve kao naroda Božjeg upotrebljavaju pojmove sjećanje i očekivanje. Oni se unutar dokumenta pojavljuju zajedno i koriste kao sintagma koja zbog povezivanja s Isusom Kristom ima ekleziološko značenje. Iako suvremeni teolozi, poput Petera De Meya, govore o nadilaženju metafora koje se upotrebljavaju za Crkvu, zbog nedostatnosti riječi kojima bi se opisala stvarnost koja nadilazi horizontalna tumačenja, ekleziologija je i dalje u traženju najbližih formulacija. U ovome radu se ukazuje da je metafora naroda Božjeg – koja je prevladavala na Drugom vatikanskom koncilu, a nakon Druge izvanredne sinode biskupa 1985. godine bila potisnuta u drugi plan metaforom zajedništva (communio) – i dalje korisna za pojašnjenje sveukupne stvarnosti Crkve. Upravo sintagma sjećanje i očekivanje te pitanja koja se njome otvaraju upućuju na stvarnost naroda Božjeg kao žive metafore za 21. stoljeće. U posljednjem dijelu ovoga poglavlja navedena su tri teološka primjera u kojima se prepoznaje problematiziranje odnosa sjećanja i očekivanja: Karl Rahner, Johann Baptist Metz i Elisabeth Schüssler Fiorenza. Na temelju istraženih materijala formulirani su kriteriji ekleziološkoga vida sjećanja i očekivanja, koji će u sljedećem poglavlju poslužiti kao ključ čitanja tekstova. U četvrtom poglavlju, naslovljenom Analiza znanstvenih radova teologinja, na početku se opisuje metodologija i tijek istraživanja, zatim se pojašnjava u kojem smislu se u radu koristi pojam teologinja te se donosi prikaz u kojemu se za 33 teologinje navode osnovni podaci o njihovim znanstvenim radovima. Komparativna analiza znanstvenih radova napravljena je s obzirom na područja: filozofija, Sveto pismo, povijest kršćanske X literature, dogmatska teologija, moralna teologija, pastoralna teologija, liturgika, crkvena povijest, kanonsko pravo, religijska pedagogija i katehetika, socijalni nauk Crkve te skupina radova interdisciplinarnog područja. Sintezom rezultata analize znanstvenih radova teologinja dobiveni su uvidi koji ukazuju na to da su teologinje u različitim teološkim disciplinama indirektno problematizirale odnos sjećanja i očekivanja, a samo u nekoliko područja je samo sjećanje ili samo očekivanje bilo objekt istraživanja. S obzirom na brojnost znanstvenih radova teologinja, mora se vrednovati njihov doprinos razumijevanju Crkve jer su teme kojima se bave izazovne, često interdisciplinarne, a nerijetko i međunarodno relevantne s obzirom na objavljivanje na stranim jezicima.

teologinje, sjećanje i očekivanje, ekleziologija, narod Božji, Lumen gentium, Drugi vatikanski koncil

nije evidentirano