hrvatski

Ironija kao strategija u žanru distopije

Doktorski rad Ironija kao strategija u žanru distopije nastoji dokazati tezu da je ironija, shvaćena kao (makro)struktura, jedna od osnovnih i konstitutivnih osobina žanra distopije. Najprije se pristupa definiranju ironije kao strukture te se raspravlja o važnosti konteksta za razumijevanje ironije, o teorijama koje ironiju povezuju s konceptom persone, o preklapanju ironije s različitim žanrovima i načinima, kao i o metatekstualnoj funkciji ironije. Radi istraživanja povijesti žanra distopije i ustanovljavanja njegove valjane i relevantne definicije, rad se osvrće i na žanrove koji su s distopijom na neki način srodni ili povezani: utopiju i znanstvenu fantastiku. Posebna pozornost posvećuje se definiranju specifičnog intertekstualnog odnosa distopije prema utopiji. Valjanost teze doktorskog rada testira se analizama romana: Mi Jevgenija Zamjatina, Vrli novi svijet Aldousa Huxleyja, Tisuću devetsto osamdeset i četvrta Georgea Orwella, Fahrenheit 451 Raya Bradburyja, Paklena naranča Anthonyja Burgessa i Sanjaju li androidi električne ovce? Philipa K. Dicka, te analizama filmova: Tisuću devetsto osamdeset i četvrta Michaela Radforda, Brazil Terryja Gilliama, Fahrenheit 451 Françoisa Truffauta, Paklena naranča Stanleyja Kubricka i Blade Runner Ridleyja Scotta. U analizama, posebna pozornost posvećuje se ironijskim strukturama koje se očituju u pojavi raskoljenih subjekata ; u intertekstualnim vezama s djelima iz utopijske tradicije ; te u satiričkom odnosu prema elementima ektrapoliranim iz autorove stvarnosti.

ironija, distopija, raskoljeni subjekt, intertekstualnost, satira, Jevgenij Zamjatin, Mi, Aldous Huxley, Vrli novi svijet, George Orwell, Tisuću devetsto osamdeset i četvrta, Michael Radford, Terry Gilliam, Brazil, Ray Bradbury, François Truffaut, Fahrenheit 451, Anthony Burgess, Stanley Kubrick, Paklena naranča, Philip K. Dick, Sanjaju li androidi električne ovce?, Ridley Scott, Blade Runner

nije evidentirano