hrvatski

Izvedbena i vizualna autobiografija – dva primjera: Dunja Knebl i Marko Marković

Kada piše o autobiografskom sporazumu, Philippe Lejeune navodi kako se pedesetih godina 20. stoljeća usmena autobiografija razvila polazeći od stvarnih usmenih situacija, od razgovora namijenjenih za radio emitiranje te da je riječ o transkripciji usmenog u pisani oblik bila sekundarni fenomen. Pritom ističe da ono što karakterizira intenzivan razvoj usmene autobiografije zadnjih godina je činjenica da je usmeni proces odvojen od izvora kako bi se proizvela knjiga ; publika nikada nije bila ni svjedok ni jamac početnog usmenog oblika, i ne zna dobro kako je proizveden tekst koji čita. Upućuje kako je autobiografija snimana magnetofonom zaslužila posebnu studiju koja bi iznijela na vidjelo varijacije koje ona donosi žanru – u području svjedočanstva daje riječ svima onima koji ne znaju pisati i koji nikada nisu mogli objavljivati knjige, te kao primjer navodi, primjerice, djelo Rudar sa sjevera (1974.) koje potpisuju Maria Craipeau i Louis Lengrand. Dakle, navedeni teorijski koncept usmene autobiografije, odnosno autobiografije snimane magnetofonom/diktafonom primjenjujem na monodramu Zašto sam postala javna pjevačica s 47 godina ili strah od kloniranja iz 1997. godine, a što se pak tiče vizualne autobiografije, ne mislim na autoportrete koju Predrag Finci određuje kategorijom „Vidjeti sebe – osobna fotografija“, nego na vizualne, medijske reprezentacije autobiografskoga, u ovom slučaju dnevničkoga, i to npr. preko SMS poruka, kako je to vizualizirao Marko Marković u svome pandemijskom Dnevniku straha iz prošle godine.

Izvedbena i vizualna autobiografija, Dunja Knebl, Marko Marković

nije evidentirano