hrvatski

FILOZOFIJA METODOLOGIJE: kako kvalitativno istraživanje u humanistici i praksom vođeno istraživanje umjetnosti može doprinijeti promjeni znanstvene paradigme.

Filozofija izvedbe – onoga trena kad je proširila pojam «izvedbe» iz kazališta na društvo – ne samo prerasla teatar kao «predmet» estetičkog promišljanja, nego je u njega i urasla preuzevši na sebe zadatak filozofiranja metodologije kao konstruktivističke izvedbe (spo)znanja. Ta specifična filozofija metodologije otvara pitanje važnosti u praksi utemeljene hibridne kompetencije kao «posjedovanja iskustva umijeća» o kojem govori De Marinis, a koje je utemeljeno u promatranju kao supripadnom iskustvu i sukreativnoj praksi. Mišljenja smo da je tako postavljena filozofija metodologije blagotvorna za humanističko područje u cjelini i može postati zalogom neke «nove» humanistike. Uključenost istraživača u proces koji istražuje pritom nije odricanje od temeljnih postulata znanstvenog istraživanja, nego istraživačka pozicija koja inzistira na inter- aktivnosti, u kojoj su Ja i njegovo vanjsko okruženje recipročni i suodređujući na način na koji takav dinamizam opisuje autopoiesis kao biološki temelj za kognitivnu teoriju Maturane i Varele, za Luhmanovu socijalnu sistemsku teoriju i Heinz vion Foersterovu kibernetsku epistemologiju. Dakako, jedna takva filozofija metodologije mogla bi doprinijeti promjeni znanstvene paradigme samo ako se prethodno odrekne: a) stavljanja znaka jednakosti između pozitivizma, kvantitativnih metoda i dedukcije, s jedne strane, i kritičkog interpretativizma, kvalitativne istraživačke metode i indukcije, s druge stane ; i b) jalovog nadmetanja objektivističkih istraživačkih pozicija (koje u humanistici uvijek prijete obnovom rigidnog pozitivizma) s površno shvaćenim radikalno konstruktivističkim pozicijama.

filozofija izvedbe, filozofija metodologije, kvalitativno istraživanje, praksom-vođeno istraživanje, Gadamer, Derrida

nije evidentirano