hrvatski

Restorativna pravda u kaznenopravnoj teoriji i praksi

Restorativna se pravda tijekom povijesti koristila za rješavanje kon-flikta između žrtve i počinitelja kaznenog dijela, ali se ona uglavnom izgubila odvajanjem kaznenog od građanskog prava u suvremenim ko-difikacijama. Nakon toga 1970-ih godina počeo se razvijati suvremeni koncept restorativne pravde, koji nadopunjuje ili čak zamjenjuje kazne-ni postupak i kažnjavanje. Od 1999. godine do danas restorativna se pravda u kaznenim stvarima postupno afirmirala i u pravnom okviru Vijeća Europe, Ujedinjenih naroda i Europske unije. Hrvatski kazne-nopravni okvir dopušta mogućnost primjene restorativne pravde u nizu segmenata kroz načelo svrhovitosti, sporazumijevanje s okrivljenikom, izricanje posebnih obveza, adhezijski postupak, mirenje u postupcima po privatnoj tužbi, po prijedlogu oštećenika ili sa supsidijarnim tužiteljem, tijekom izvršavanja kazne zatvora itd. Međutim praktična primjena restorativne pravde u tim segmentima još je uvijek jako rijetka, što upućuje na prepreke koje bi trebalo otkloniti kroz projekt Ministarstva pravosuđa i uprave RH „Unapređenje sustava sudskog mirenja“. Pritom kao uzori mogu poslužiti dva uspješna komparativna modela restorativne pravde u kaznenim stvarima koji su analizirani u ovom radu – norveški i nizozemski. U ovom je radu detaljno analiziran i jedan slučaj iz prakse koji otkriva praktične probleme i prednosti medijacije u kaznenim stvarima

restorativna pravda, žrtva, kazneno pravo, mirenje, medijacija

nije evidentirano