hrvatski

Afirmiranje žene u djelima Adele Milčinović i Jagode Truhelke

Životom i djelom Jagode Truhelke i Adele Milčinović završilo je jedno poglavlje u hrvatskoj književnosti: nestale su idealizirane i demonizirane žene koje su dotadašnji autori jedino opisivali. Tu promjenu u književnosti i životu Hrvatske započela je mlada učiteljica Marija Jambrišak kada je 1871. godine na Prvoj općoj hrvatskoj učiteljskoj skupštini po prvi puta u Hrvatskoj tražila jednake uvjete rada i jednaku plaću za žene. Tada su se hrvatske učiteljice udružile i zajedno uspjele stvoriti bolju budućnost za hrvatsku ženu. Sav se taj društveni angažman odrazio i u književnosti. Već je Josip Kozarac u svom djelu opisao sasvim novu ženu, ženu iz života, a ne iz mašte. Takva je žene opisivala i Jagoda Truhelka, žene poput nje same, jake, neovisne, a i onda kada se doimaju slabe čine to za neki viši cilj. Jagoda Truhelka, prije svega, bila je vrsni pedagog i učiteljica. Kritički je označavala prenaglašavanje obrazovanja na štetu odgoja, a zalagala se i za samoodgoj uz pomoć dobre lektire. I njen je književni opus dobra lektira za mlade djevojke premda ona kaže: Zovu me književnicom a da se ja u duši nikada nisam takvom pravo ni osjetila. Ipak smo kroz njen književni rad upoznali mnoge ženske likove, među njima Zdenku i Vojaču. Na prvi pogled, doimaju se kao suprotnost jedna drugoj, ali obje su jake i spremne žrtvovati same sebe i svoj život, jedna jer ne pristaje na loš brak, a druga zbog boljitka svog naroda. Adela Milčinović svoju je borbu za ženska prava vodila i izvan Hrvatske. Kao tajnica Narodnog ženskog saveza svoj doprinos za žensko pravo glasa dala je i u Rimu (1923.), borila se protiv trgovine bijelim robljem u Grazu (1924.) Kao književnica ponudila je skroman opus gdje se najviše ističe drama u tri čina Bez sreće, gdje je vjerno i vješto opisala život slavonskog sela. U svom djelu nije uspjela usrećiti nijednu ženu, iako je pokušala. Pokušala ih je prikazati neovisnima, netipičnima, a stvorila je žene koje žive u svijetu mašte, koje odbijaju prosce jer nisu po mjeri njihova savršena ideala, koje nekad čeznu za majčinstvom, a neka ih zbog vlastite nesretne naravi majčinstvo plaši i unesrećuje. Tek je malo osvjetlala obraz ženi u članku Žena budućnosti, gdje analizira ženske likove u književnim djelima i njihov odjek kod čitateljica i primjećuje da se žena, pod utjecajem strane književnosti (Ibsen) i stranih pokreta (feminizam) emancipira. Ponekad ta emancipirana nova žena može krenuti u drugu krajnost i izgubiti sve ono što je čini ženom, ne bi li se što više izjednačila s muškarcem. Adela Milčinović koristeći riječi Rousseaua tada opominje i zaključuje: Žena više vrijedi kao žena, a manje kao muškarac.

Žensko pismo, žena budućnosti

nije evidentirano