hrvatski

Tradicijska kultura i književnost u Dalmaciji i Hercegovini

Ovaj rad govori o svadbenim običajima Dalmacije i Hercegovine dvadesetoga stoljeća. Od dalmatinskih običaja, opisani su oni vezani uz Imotski, Sinj i Tučepe, dok su općenito opisani običaji u Hercegovini. Dalmatinski i hercegovački običaji imaju dosta sličnosti. To su sredine u kojima je muškarac glava obitelji i on donosi sve važne odluke. Ako se mladić i djevojka vole i ako su njihovi roditelji suglasni, oni se zaručuju. Na prosidbu kod mlade dolazi mladićev otac s pratnjom, a često s njima dolazi i sam mladić. Prosidbu karakteriziraju: jabuka, rakija, novac i prsten. Ako mlada navedeno prihvaća, to znači da pristaje na prosidbu. Od tog trenutka mlada mora spremati dotu, a mladić svate. Dotu otkupljuju svekar ili djever, a nosi se ili prije vjenčanja, ili na dan vjenčanja. Na dan vjenčanja, mladoženja svojim svatima određuje titule, neke odabire prema časti, druge prema krvi. Proslava bi se održavala u mladenkinoj kući do poslijepodneva, nakon čega bi se nastavila u mladoženjinoj kući, i tamo se slavilo do zore. Mlada nevjesta dijelila je svatovima darove, a oni su joj uzvraćali novcem, dok ih je sutradan i dvorila i posluživala. Prvu nedjelju nakon vjenčanja, nova obitelj je pratila mladu nevjestu u crkvu na sv. Misu, a isti dan u goste bi joj došli roditelji. Treće nedjelje došli bi mlađi ljudi iz sela. Kako vrijeme prolazi, običaji se mijenjaju. Područja uz obalu, na dan pira sve više rade manje, intimnije proslave, dok u Dalmatinskoj zagori i Hercegovini, broj uzvanika na proslavama raste. Običaji se prilagođavaju novome vremenu.

Nekadašnji svadbeni običaji, zdravice, pjesme

nije evidentirano