hrvatski

Usmeno-književna baština u Imotskoj krajini

Ovaj diplomski rad donosi zapise koji pripadaju hrvatskoj usmenoj književnosti, a zapisivani su na području Imotske krajine. Prema sustavu hrvatske usmene književnosti podijeljeni su u četiri kategorije: lirika, epska poezija, priče, mikrostrukture. U poglavlju Lirika dominiraju dvostihovi, kao najbrojniji usmeni književni oblici Imotske krajine, koja ih izvorno naziva gange, te vjerske usmene lirske pjesme ; od molitvi do različitih pjesama s motivima svetaca. Sve ove usmene književne oblike karakterizira jedna glavna odrednica, a to je duboka religioznost naroda Imotske krajine. U Epskoj poeziji zapisane su tri epske pjesme: Pisma o Senjaninu Tadiji i Ravnin Kotarin, Pisma o Anici i Kraljević Marko i Musa Kesadžija. Epske pjesme pjevaju najčešće o narodnim junacima i događajima u kojima se vidi njihova hrabrost i junaštvo, a kao najčešći postupak unutar epskih pjesama prepoznaje se ponavljanje s varijacijama. U Pričama su zapisane različite predaje koje govore o ljudima, stvarima, mjestima, a narod ih često drži istinitima. Osim predaja, tu su i priče sa demonskim likovima, primjerice vješticama, te mitskim likovima, primjerice, vilama. Upravo su vile i vještice temelj različitih priča i vjerovanja u Imotskoj krajini. U Mikrostrukturama zapisane su poslovice, kao najminijaturnija usmena književna djela, koje sažimaju narodnu mudrost stečenu kroz stoljeća i tisućljeća. Poslovice se i danas aktivno koriste u svakodnevnom govoru stanovnika ovoga kraja. Sakupljeni materijali svjedoče o tradiciji usmenih književni oblika, s bogatstvom tema i motiva, te čine dio usmeno-kulturne baštine Imotske krajine.

Usmeno-književna baština u Imotskoj krajini

nije evidentirano