hrvatski

Hrvatska usmeno-književna baština u etnološkom i antropološkom kontekstu u Dalmatinskoj zagori

Usmena književnost najstarija je književnost, a prenosi se usmenim putem. Razlikuje se od pisane književnosti, ali ipak se s vremenom usmena književnost zapisivala pa je tako povezana s pisanom književnošću. Osim toga, može se povezati s različitim znanostima, primjerice etnologijom, historiografijom, sociologijom, psihologijom, lingvistikom itd. Na različitim prostorima razvijale su se različite vrste usmene književnosti. Osnovna podjela je kao i kod pisane književnosti na rodove i vrste, tj. liriku, epiku i dramu. Neke od tih vrsta su lirske i epske pjesme, balade, bajke, predaje, legende, basne, anegdote, vicevi, poslovice, zagonetke i druge. Ovaj tekst također obuhvaća različite vrste i podvrste, a to su lirske pjesme, molitve, te različiti narativni dijelovi. Osim toga, u tekstu je zastupljeno nekoliko zagonetki, koje su sastavljene od dva dijela, pitanja i odgovora, te nekoliko poslovica koje su tipične za pojedine krajeve i koje su različite tematike. Poslovice su najkraći oblik, ali također imaju podvrste. Slijedi opsežniji prikaz narodnih vjerovanja, u kojima se najčešće govori o vilama i vješticama, a zatim je riječ o nekoliko narodnih običaja. Opisani su različiti običaji, kao što su božićni, uskrsni, svadbeni i drugi s obzirom na mjesto u kojem običaj dominira. U tekstu je prikazana razlika između nekoliko manjih mjesta unutar Dalmacije. Prati se književnost jednog naroda kroz povijesni i jezični kontekst, koja je ostavila velikog utjecaja na svoje nasljednike. Mnogo od toga nije sačuvano ili se znatno razlikuje od običaja današnjice, ali ipak donekle usmena književnost živi u narodu. Usmena književnost važna je da bi se razumjeli običaji i način života naših predaka te da se povežu s običajima današnjice i ostanu dio kulturne baštine.

Vile, vještice, narodni običaji

nije evidentirano