hrvatski

Filozofija sporta. Nastanak i razvoj jedne discipline

Fokus knjige Filozofija sporta. Nastanak i razvoj jedne discipline na kritičkom je prikazu i razmatranju razvoja filozofije sporta kao zasebne grane filozofije te etike i bioetike sporta kao njenih ključnih podgrana. U prvom poglavlju knjige autor razmatra pitanje što je sport. Najprije iznosi i kritički razmatra definicije igre, igranja i sporta kako ih postavlja B. H. Suits u svom djelu Grasshopper. Games, Life and Utopia te nekim svojim člancima. Naime, Suitsove su definicije i razumijevanja »varljive trijade« (igre, igranja i sporta) temelj i početna točka filozofije sporta te okvir za razumijevanje sporta i svih njegovih problema i pitanja. U suodnosu sa Suitsovim, autor razmatra i definicije Huizinge, Wittgensteina, Finka, Guttmana i Nguyena te ujedno postavlja temelje za filozofiju igre i igranja kao zasebne discipline ili područja filozofskog razmatranja. U kritičkom pogledu autor zaključuje da se definicija sporta ne može izvesti jednoznačno i nedvosmisleno. Stoga se okreće promišljanju različitih karakterizacija i konceptualizacija predstavljenih u literaturi – natjecanje i testiranje, duh sporta, integritet sporta, olimpijski sport. Poglavlje završava autorovim prikazom kratke povijesti definiranja i određivanja sporta. U drugom poglavlju autor daje svoju definiciju filozofije sporta te kratak pregled svih do sada razvijanih podgrana. Nakon toga daje svoj prikaz i podjelu povijesti filozofije sporta, kakva do sada nije izvršena u disciplini. Tako donosi svoju podjelu na tri faze koje detaljno razlaže. Prva je antička faza koju naziva antičkim mediteranskim korijenima discipline, gdje odmah naznačuje da je izrazito pogrješno antičke kompetitivne igre u čast bogova nazivati sportom koji je zapravo nastao kao takav i pod tim imenom tek u 19. stoljeću ili više od 2000 godina nakon antičkog perioda. Kao sadržaj relevantan za filozofiju sporta nalazi prikaze kompetitivnih igara u epovima Ilijada i Odiseja. Nadalje, u djelima Platona i Aristotela nalazi brojna mjesta koja govore o važnosti i ulozi tjelovježbanja i kompetitivnih tjelesnih igara u čast bogova, posebice u smislu odgoja. Drugu fazu naziva pred- disciplinarnom fazom, a ona, s jedne strane, obuhvaća post-antičku povijest filozofije iz koje se crpe autori i djela relevantna za filozofska razabiranja o sportu, dok se, s druge strane, odnosi na teoriju sporta koja je zapravo prete292 ča nastanka filozofije sporta kao filozofske discipline. Treća je disciplinarna faza koja započinje 1972. kada filozofija sporta postaje zasebna i posebna filozofska grana. Unutar disciplinarne faze autor donosi i promišlja ključne točke razvoja. Na kraju poglavlja donosi i kratak pregled razvoja filozofije sporta izvan SAD-a, Velike Britanije i Kanade. U trećem poglavlju autor se posvećuje kritičkom promišljanju i razmatranju uloge Williama Johna Morgana, kojeg određuje kao onog tko je dao neke od ključnih doprinosa za razvoj i širenje filozofije sporta. Naglasak stavlja na Morganovo promišljanje ekonomiziranja i komodificiranja modernog sporta kao jednog od temeljnih uzroka gotovo svih problema modernog sporta te mogućih rješenja kroz zajednice praktičara sporta i primjene procesa deliberacije, gdje se oslanja na J. Habermasa te etiku diskursa J.-P. Sartrea. Autor na kraju nudi i svoj dodatak rješenju za moralniji sport, koji se sastoji u procesu odgoja i obrazovanja te dodatno podastire dokaze da takav pristup doista djeluje. U četvrtom poglavlju autor se posvećuje etici sporta, subdisciplini filozofije sporta koja je od 1990-ih njena dominantna i prevladavajuća podgrana. U prvom redu, autor upućuje na važnost distinkciju pojmova etika sporta i sportska etika te njihovo pažljivo i precizno razlikovanje i rabljenje. Tako je etika sporta krovni i širi pojam u čiji opseg spada sportska etika. Potom posebnu pažnju pridaje razlaganju i kritičkom razmatranju kontura i divizija etike sporta. Pokazuje i dokazuje da u etici sporta zapravo postoje samo četiri polja razmatranja: kompeticija, poboljšivači, rod i spol te socijalna pitanja. Potom se okreće, prvi put u disciplini, određivanju i razmatranju kjučnih točaka razvoja etike sporta. Naposljetku, promišlja i razrađuje moguće smjerove daljnjeg razvoja etike sporta. Peto je poglavlje iz etike sporta izdvojena rasprava o normativnim teorijama sporta koje se baziraju na internim ili intrinzičnim vrjednotama sporta. Ova je rasprava obilježila posljednja dva desetljeća te zadire ne samo u normativno-etičke aspekte, već i u metafizičke aspekte sporta. Ovdje je autor dao kritički prikaz teorija formalizma, konvencionalizma i internalizma u pet varijanti: internalizam W. J. Morgana, interpretivizam J. S. Russella, široki internalizam R. Simona, pluralistički internalizam S. Kretchmara i plitki interpretivizam S. MacRaea. Uputio je pritom na uglavnom neprepoznate momente kao što je činjenica da je W. J. Morgan zapravo začetnik internalizma te da je ideju dobio iz knjige A. MacIntyrea Za vrlinom. Svoja kritička razabiranja autor je usmjerio na interne vrjednote sporta te predložio da se nazivaju intrinzičnima jer nisu samo unutarnje, nego su, štoviše, 293 esencijalne. Nakon što je promotrio debatu između zastupnika racionalistički usmjerenog širokog internalizma o racionalno dohvativoj esenciji sporta i Morgana koji ističe potrebu historiziranja i socijaliziranja internih vrjednota jer ne postoji esencija sporta, autor se okrenuo mogućim izlascima iz stanja u kojem je rasprava »zapela«. Tako je, s jedne strane, izradio svoj model intrinzičnih vrjednota u sportu: intersubjektivne, emocionalne, duhovne, senzualne, spoznajne i etičke. S druge strane, iznio je jasan stav o nemogućnosti formuliranja intrinzičnih vrjednota sporta, osim kroz personalizirane narative praktičara sporta. Konačno, predstavio je tri smjera mogućih izlaza iz trenutnog stanja. U šestom poglavlju autor se posvećuje drugoj subdisciplini filozofije sporta – bioetici sporta. Na početku nudi (novu) definiciju bioetike sporta, koja bi odgovarala svim dosadašnjim shvaćanjima bioetike. Potom iznosi kratku povijest bioetike sporta (koja je doista vrlo kratka) te razmatra tematski spektar u dva različita shvaćanja bioetike sporta, koja naziva uskom bioetikom sporta i širokom bioetikom sporta. U uskoj je varijanti ʻbioʼ iz pojma ʻbioetikaʼ sveden na biomedicinu i biotehnologiju te ostaje u okvirima nove medicinske etike i vrlo suženog spektra bioetičkih problema u sportu (medicina, zdravlje, doping, geni, biotehnologija, rod i spol, paraolimpizam, transhumanizam). U širokoj varijanti ʻbioʼ se shvaća kao ʻbiosʼ ili život te se ne odnosi samo na pitanja života čovjeka, nego i života ne-ljudskih živih bića i svega živoga, pa se tematski spektar širi od pitanja ljudskog tijela, uporabe životinja, okolišnih i ekoloških pitanja, preko pitanja opasnosti i ugroze praktičara, psiholoških i socio-političko- ekonomskih, sve do pitanja etičkih odbora i kodeksa u sportu. Nadalje, autor određuje bioetiku sporta kao onu koja vrši razrješavanje najtežih slučajeva sporta danas, ali i onu koja promišlja i razrađuje scenarije budućnosti sporta. Tako, autor promišlja slučajeve dopinga, kiborgizacije, interseksualnosti te pandemije COVID-19. Na kraju, u svom pogledu prema budućnosti sporta on prepoznaje i razrađuje deset scenarija za razvoj sporta. U završnom, sedmom poglavlju, autor donosi prvu povijest filozofije, etike i bioetike sporta u Hrvatskoj, i to u tri vida: organizirana nastava na fakultetima, objavljene publikacije sa specifičnim temama te organizirani skupovi. Na kraju ove cjeline, autor donosi više scenarija za mogući daljnji razvoj, kojeg će i sam biti dio. Autor smatra da je ova knjiga dio početaka i temelja struke koja u hrvatskom i regionalnom kontekstu tek treba zaživjeti, pa rasti i cvjetati. No autor ne sumnja da je ovo novo polje koje će obilježiti blisku budućnost.

sport, filozofija sporta, etika sporta, bioetika sporta, W. J. Morgan, normativne teorije sporta, interne vrjednote sporta

nije evidentirano