hrvatski

Diskurs (filozofije) jezika kao praksa (konceptualne) umjetnosti. Vlado Martek - k jeziku, kao željom dohvatljivom biću

Umjetnost u Hrvatskoj (Jugoslaviji), nakon »mitske« 1968., poprima neke drukčije konture i upućuje se nekim drukčijim putovima. Već od 1969., začinju se inovacije u artističkoj djelatnosti s ambijentima i konceptualnim radovima. JEZIK se postavlja osnovnom pretpostavkom tih djelatnosti. Razvijaju se »novi mediji i novi jezički modeli razvijanja umjetnosti« (M. Susovski). No, za to već postoji pret-historija ; npr. radovi Josipa Stošića (50-e) i GORGONE (60-ih). Istraživanje se usmjerava na ulogu »filozofije jezika« u stvaranju hrvatskih umjetnika tijekom 70-ih godina prošlog stoljeća. Prije svega, umjetnička praksa razgrađuje osnovne »saussureovske« teze kako je jezik tek forma, a ne supstancija. U tzv. »konkretnoj poeziji«, nasuprot tomu, jezik i značenje riječi, kao i slova sàma, »vizualna su supstancija« (B. Stipančić). Stoga se u analizi obraćamo filozofijskom pristupu jeziku kasnog Ludwiga Wittgensteina. Njegova je orijentacija, posebice u djelu Filozofijska istraživanja, usmjerena na jezične igre kao neovisne jezične cjeline, te na »oblike života« (Lebensform) kao temelj jezika kao AKTIVNOSTI. Upravo će ova »praktička usmjerenost« JEZIKA voditi i djelovanje autora tematiziranih u radu. Drugim riječima, »zbivanje diskursa« (M. Foucault) biti će polazištem opisivanja umjetničke prakse autora poput Gorana Trbuljaka i Brace Dimitrijevića, no posebice »Grupe šestorice autora« - s osobitim naglaskom na radikalne egzistencijalne i političke iskaze Vlade Marteka – riječi dominiraju u svim medijima njihove izražavanja. Jezični diskurs umjetnosti VLADE MARTEKA razotkriva radikalne prakse određena povijesnog trenutka u HR-umjetnosti.

Jezik ; filozofija ; konceptualna umjetnost ; Grupa šestorice ; Vlado Martek

Rad je izrađen u okviru Znanstvenog projekta Centra za vizualne studije, pod vodstvom dr. sc. Mirele Ramljak Purgar