hrvatski

Nije se dogodilo? Zašto djeca povlače iskaz o traumi seksualnog zlostavljanja

Seksualno zlostavljanje vrlo je rašireno u društvu i smatra se javnozdravstvenim problemom. Europska i hrvatska istraživanja sustavno pokazuju da je seksualno zlostavljano svako peto dijete – svaka četvrta djevojčica i svaki peti dječak. Kad se radi o seksualnom zlostavljanju, najveći je otpor žrtava razotkrivanju svojih trauma, tako da se procjenjuje da se prijavi tek jedan od deset slučajeva. Prosječno vrijeme proteklo od zlostavljanja do razotkrivanja je deset do šesnaest godina, a glavni razlozi dječje šutnje su: strah da im se neće vjerovati, strah od prijetnji zlostavljača, sram i krivnja (osobito ako su osjećali ugodu), strah da će se „razoriti obitelj“, da će dijete na neki način razotkrivanjem nauditi zlostavljaču, posebno ako joj je bliska osoba, što je tako u više od 70% slučajeva. Istraživanja i klinička praksa pokazuju da su reakcija (nezlostavljajućeg) skrbnika i podrška koju pruža djetetu najbolji prediktor oporavka djeteta od trauma seksualnog zlostavljanja, no osim toga djetetu je potrebna hitna i žurna zaštita sustava, pomoć stručnjaka mentalnog zdravlja, što manje ispitivanja od strane različitih osoba te jasna i nedvosmislena poruka društva da dijete nije krivo za proživljeno zlostavljanje, nego da je kriv počinitelj koji se procesuira u skladu sa zakonom. No, što se dogodi kada dijete povuče iskaz, kada dijete nakon godinu ili više godina trajanja sudskog procesa odjednom kaže da je “lagalo” i da se seksualno zlostavljanje nije dogodilo? U ovom izlaganju raspravljat će se o ovakvim situacijama u kliničkoj praksi, razlozima zašto djeca povlače iskaze o seksualnom zlostavljanju prema suvremenim istraživanjima te smjernicama pristupa djeci koja povlače iskaz iz perspektive stručnjaka mentalnog zdravlja.

seksualno zlostavljanje ; psihotrauma ; povlačenje iskaza

nije evidentirano