hrvatski

N-glikozilacija imunoglobulina A u šećernoj bolesti tipa 1 kod djece

Šećerna bolest tipa 1 (tip 1 diabetes mellitus, T1DM) kronična je autoimuna bolest koja predstavlja veliki javnozdravstveni problem i pojavljuje se najčešće među mlađom populacijom. Etiologija T1DM obuhvaća i genske i okolišne čimbenike, kao i njihovu interakciju. Postupak postavljanja dijagnoze trenutno obuhvaća klasične testove kao što su koncentracija glukoze natašte i u nasumičnom uzorku, OGTT (engl. oral glucose tolerance test) i Hb1Ac (glikirani hemoglobin), iako je pokazano da se autoprotutijela karakteristična za ovu bolest mogu detektirati kod 95 % pacijenata godinama prije nastupa kliničkih simptoma. Brojne studije pokazale su da je glikozilacija plazmatskih proteina promijenjena kod različitih bolesti, a pogotovo onih upalnog karaktera. Naša nedavna istraživanja ukazala su na postojanje promjena glikanskog obrasca u plazmi u ranom tijeku T1DM što sugerira da su glikani uključeni u razvoj ove bolesti te da nose dijagnostički i prognostički potencijal. Svrha ovog istraživanja bila je identificirati glikanske strukture prisutne na IgA koje se razlikuju kod djece i adolescenata u ranoj fazi razvoja T1DM u odnosu na njihovu zdravu braću i sestre radi otkrivanja potencijalnog biljega za predviđanje razvoja T1DM već u ranoj dobi. Analizirana su 63 uzorka plazme djece i adolescenata oboljelih od T1DM, u rasponu godina 4– 22 s medijanom 11, koji su bili prikupljeni u roku od tri mjeseca od postavljanja dijagnoze. Analizirano je i 86 uzoraka plazme njihovih zdravih braće i sestara. N-glikozilacija imunoglobulina A analizirana je tekućinskom kromatografijom vrlo visoke djelotvornosti koja se bazira na hidrofilnim interakcijama (HILIC-UPLC). Pomoću neparametrijskog statističkog Mann-Whitney testa promatrale su se promjene u pojedinim glikanskim skupinama te u deriviranim svojstvima. Statistički značajnim se pokazalo smanjenje udjela visokomanoznih glikana sastavljenih od pet manoza kao i smanjenje udjela glikana s visokim grananjem, trigalaktozilacijom i trisijalinizacijom. Navedene promjene odgovaraju onima primijećenima na ukupnim proteinima plazme, kao i na imunoglobulinu G. Navedeni rezultati ukazuju na moguću ulogu glikozilacije IgA u ranom tijeku nastanka šećerne bolesti te potrebu za dodatnim ispitivanjem njene prediktivne vrijednosti u razvoju same bolesti. Postojanje biljega za rani probir djece s povećanim rizikom za T1DM omogućilo bi pravovremenu intervenciju, a također bi pružilo i mogućnost pokušaja sprečavanja razvoja same bolesti.

N-glikozilacija ; IgA ; šećerna bolest

nije evidentirano