hrvatski

Zapis umjesto nekrologa: Jakša Fiamengo (1946-2018)

Fiamengovo djelo (kao da) još uvijek čeka primjerenu kritičku recepciju koja bi ga oslobodila tereta pjesnika "riječi za tuđe šlagere" koji "uglazbljuje more". Književni su autoriteti (Maroević, Novak, Milanja, Šalat , Božičević….) međutim s pravom u pitanje doveli navedene ocjene i kritički argumentirali kako se i ispod potrošenih metafora, skladnih i (lako)pijevnih ritmova i pamtljivih melodijskih intonacija krije autentičan pjesnički glas i nadahnuće čije se rezonancije ne mogu sažeti u kategoriju pjesama primjerenih za (šlagersko i klapsko) pjevanje. Unatoč tomu, pjesnik na čijoj je ogrlici zavidno mnoštvo iznimnih, antologijskih pjesama još je zadugo ostao u sjeni 'pjesnika za tuđe pjesme', premda je – kako s pravom ističe Maroević, zacijelo jedan od ponajboljih znalaca i Fiamengove i općenito hrvatske književne topografije – ponajmanje "puki liferant riječi za tuđe šlagere i šansone, skela ili skala po kojima se prema vrhu uspinju uspješni kompozitori i slavni pjevači, nego sveudilj i neštedimice pjesnik. I nije riječ tek o nekoj sretno nađenoj rimi, dobro pogođenoj slici, znalački vođenoj baladi, duhovito poantiranoj priči. Postoji stanovita nutarnja koherencija metafora i simbola, kolokvijalnosti i modelacije oblika, patine taloga i vjernosti ishodištu. Postoji sretna sklonost iskušavanja metričkih pomaka i darovita zapitanost o dosezima strofe, asonance, refrena. Postoji trajna potreba poigravanja blizinom i daljinom, afektivno fokusiranje doživljaja koji nadmašuje svaku mehaničku vještinu". Navedene Maroevićeve riječi stoga nisu samo puka obrana pjesnika od atribucija koje umanjuju težinu njegova glasa, nego i poziv i poticaj na drukčije čitanje njegovih pjesničkih ishodišta sa zavičajem u mediteranskom (duhovnom) krajoliku kao najdubljom svjetonazorskom popudbinom.

Fiamengo, pjesnik, nekrolog

nije evidentirano