hrvatski

Kliničko iskustvo sigurnosti primjene inhibitora kinaza ovisnih o ciklinima (CDK4/6) u terapiji hormonski pozitivnog Her2 negativnog metastatskog raka dojke: multicentrična, retrospektivna studija 9 nekliničkih onkoloških centara u Republici Hrvatskoj (RH)

Uvod: Kombinacija CDK4/6 inhibitora i endokrine terapije (ET) produžuje preživljenje kod bolesnica s metastatskim hormonski ovisnim HER2 negativnim rakom dojke uz prihvatljiv sigurnosni profil. Od kolovoza 2018.godine primjena inhibitora CDK4/6 postala je dio standardnog liječenja hormonski pozitivnog, HER2 negativnog metastatskog raka dojke u RH. Iako je učinkovitost CDK4/6 inhibitora slična uočene su izvjesne razlike u profilu toksičnosti. Namjera ove studije je istražiti i usporediti toksični profil različitih CDK4/6 inhibitora. Metode: Retrospektivno smo analizirali podatke iz bolničkog informatičkog sustava od 137 bolesnika (134 ženskog i 3 muškog spola) liječenih kombinacijom CDK4/6 inhibitora i ET u devet nekliničkih onkoloških centara: u Županijskoj bolnici Čakovec, te Općim bolnicama u Dubrovniku, Karlovcu, Koprivnici, Puli, Slavonskom Brodu, Šibeniku, Varaždinu i Zadru. Rezultati: Prosječna dob bolesnika iznosila je 66 godina (36– 83 godine), 49% na početku liječenja bilo je starije od 65 godina. 90% su bile postmenopauzalne bolesnice. Na početku liječenja 66% bolesnika je imalo minimalno jedan komorbiditet (1–4). Visceralne metastaze bile su prisutne kod približno 50% bolesnika, samo koštane kod 29%, a druga nevisceralna sijela u 21% slučajeva. Inicijalno metastatskom bolešću prezentiralo se 47 (34%) bolesnika, 82 (60%) bolesnika su prethodno liječena (neo)adjuvantnom ET, a kod 55% (76/137) bolesnika ustanovljena je hormonska rezistencija. CDK4/6 inhibitori primjenjivani su kao 1. linija liječenja kod 91 (67%) bolesnika, u 2. i višim linijama kod 46 (33%) bolesnika. Palbociklib je bio izbor za 78 bolesnika, 48 je liječeno ribociklibom, a 11 abemaciklibom. Najčešći endokrini partner bio je fulvestrant, kod 53% bolesnika. Nakon medijana praćenja od 11 mjeseci (1–37) ukupna hematološka toksičnost zabilježena je kod 75 (55%) bolesnika, a nehematološka kod njih 17 (12%). Neutropenija svih stupnjeva javila se kod 73 (53%), a stupnja 3 ili 4 kod 20 (15%) bolesnika. Porast transaminaza stupnja 3 ili 4 zabilježen je kod 4, 4% bolesnika, a proljevi stupnja 1 ili 2 javili su se u približno 50% liječenih abemaciklibom. Kod 6 bolesnika liječenje je prekinuto zbog hepatalne toksičnosti (4 su liječena ribociklibom, 2 abemaciklibom), a kod jednog pacijenta zbog povraćanja (palbociklib). Zaključak: Ovo retrospektivno kliničko istraživanje pokazalo je sličnu pojavnost neželjenih posljedica liječenja inhibitorima CDK4/6 u usporedbi s prethodnim kliničkim ispitivanjima. Neutropenija stupnja 3 ili 4 zabilježena je kod manjeg broja naših bolesnika nego je prijavljeno u kliničkim studijama. Napominjemo kako je kod 4 bolesnice kojima je prekinuto liječenje jednim CDK4/6 inhibitorom zbog hepatalne toksičnosti nastavljeno liječenje pabociklibom bez ponovljene hepatatoksičnosti. Kombinacija inhibitora CDK4/6 i ET pokazala se u kliničkoj praksi kao sigurna i dobro podnošljiva terapijska opcija. Naše iskustvo sugerira mogućnost nastavka liječenja promijenjenim CDK4/6 inhibitorom.

CDK 4/6, sigurnost primjene, HR+ metastatski rak dojke, neklinički onkološki centri

nije evidentirano